Bilo je pitanje vremena kada ćemo doći do ove razine, ali logična je to progresija procesa. Ne i njegova kulminacija, jer uvijek može još gore, luđe i nakaradnije pa je pitanje vremena kada će se u reality show prijaviti netko s tetoviranim Konzumom na čelu, ili barem boksački obojiti prsa i leđa u logotip kakvog casina, koji je odlučio platiti za billboard ljudske kože. Onako kako smo se do prije desetak godina šalili da će product placement i potpuna ovisnost komercijalnih sadržaja o reklamama dovesti do toga da će pjevači na pozornici i glumci u filmovima nastupati doslovno kao vozači Formule 1 - kao hodajući stup oblijepljen reklamnim logotipovima, brendovima, naslovima, crtežima... - tako smo sada, u 2017., na korak od te i takve stvarnosti.

Jer kada nemaš sadržaj koji publika financira izravno svojim novcem (tipa Netflix), a državna televizija postaje anakronizam koji posebno dobro životari u zemlji koja obožava anakronizme, onda ti ostaje - prikeljiti logo na čelo i ponosno paradirati pred kamerom, kao biološko-marketinški minotaur.

"Tri, dva, jedan - kuhaj!" kao show koji postoji samo i zbog reklame trebao bi se zvati "Tri, dva, jedan - kupuj!", jer ovo je prije emisija o sponzorima i njihovom savršeno skladnom suživotu unutar jednog kadra, nego o kuharima i hrani. Drugim riječima, manje je bitno što je u pećnici od onog što piše na vratima pećnice; nećemo o hrani, kuhanju i okusima naučiti ništa, ali ćemo shvatit da u marketingu RTL-a rade uistinu sposobni ljudi. Sposobniji od producenata i redatelja, jer dok jedni nalaze klijente, drugi ih nisu u stanju utopiti u sadržaj na manje komično eksplicitan način. Istina, podsjetit će vas ovaj "kuharski reality" na to koliko Doris Pinčić Rogoznica može biti negledljiva kada je uvjere da treba biti i voditeljica, a ne samo lijepo lice sapunice, ali to su, recimo to tako, manje vrijednosti ovog showa. Koji je amaterski u svakoj svojoj sekundi i promovira "amaterske kuhare" na setu nalik na terarij ispunjen sponzorskim kuhinjama.

"Tri, dva, jedan - kuhaj!" degutantan je primjer toga što se dogodi kada sadržaj posve zamre pred marketingom, a logotipovi svega od proizvođača kuhinjske opreme do uvoznika jeftinog povrća iz Azije defiliraju ekranom nadrobljeni u kazan brendova, s istinski urnebesnim detaljima kao što je sindikalno-esesovski Sparov povez oko ruke natjecatelja. U ovom čobancu logotipova ima mjesta za sve i svakoga, jer kamera ionako hvata sve koji su platili, onoliko sekundi koliko su platili, a ostaje se nadati da će do sljedeće sezone svako zrno riže i svaki komad tjestenine u tanjuru biti ispečatirano logotipovima sponzora pa će i fokus na hranu možda biti značajniji. Mada, trenutno je i ovako urnebesno zabavno, ne kao moralna, ekonomska i televizijska abominacija, ali svakako kao karikatura simptoma države, društva i TV programa u kojima "umjereni" i normalni modeli bilo čega postaju endemskom vrstom.

Product placemet je OK onda kada nije kontraproduktivna karikatura - a iznimno je OK kada se koristi kao zamjena za ono što bi tzv. socijalna država trebala odraditi, ali je, eto, negdje putem zagubila pečat...

"Dom iz snova" primjer je kako to izgleda kada Nova TV posao odradi kako treba - nemojte me krivo shvatiti, i dalje je to jedva gledljivo eksploatiranje ljudskih emocija s dobrom starom (manje dobrom, više starom) Mineom i arhitektom Semirom Šećerkadićem u svom prvom televizijskom putovanju, tipični komad šablonske "ljigetine" u kojoj kamera trči za uplakanim obiteljima kao što lešinar kruži nad još toplim truplom.

Ali razmjena je vrlo jasna - za nemilosrdnu emocionalnu eksploataciju i zabavljanje sveopćeg auditorija melodramom suza tuge i oduševljenja u rollercoasteru emocija hrvatske sirotinje, ista ta sirotinja dobije krov na glavom dostojan homo sapiensa u 21. stoljeću. Znamo li da je opcija B pljačka banke ili dizanje kredita iz iste, koji bi većini protagonista zbog katastrofalnog socijalnog statusa ionako bio odbijen - Nova TV kao opcija u cost benefit analizi i nije tako loše rješenje, zar ne?

U serijalu "Dom iz snova", Nova TV je zajedno s kohortom svojih oglašivača - dosta diskretno pobrojanih na kraju špice, dok ne dođe dan kada će i oni tjerati ljude da suzama formiraju njihove logotipove na svojim obrazima - omogućio ljudima koji žive u katastrofalnim stambenim uvjetima da prijavom u show i pristajanjem na snimanje poprave životne uvjete na račun televizije. Nisu im stavljali vrata s logom Nove TV i Emmezette, niti ukrašavali zidove brendiranim tapetama - trampa se zasnivala na vrlo jednostavnoj formuli: vi nama emocije, mi vama obnovljenu nekretninu. I svi zadovoljni.

Osim dežurnih kmečavaca, koji će uvijek biti spremni potpisivati peticije za zaustavljanje televizijskog šunda pa zavapiti kako je riječ o još jednom nemilosrdnom iskorištavanju ljudskosti u režiji komercijalne televizije. Ali kome smeta, uvijek može pomoći na drugi način - ići od kuće do kuće unesrećenih i osobno popravljati zatečeno stanje, ili recimo okupiti stručnjake i platiti ih ih svog džepa ili možda osnovati udrugu, pokret ili firmu koja će ruševne i pljesnive stračare pretvarati u životni prostor bez gljivica i plijesni, u zamjenu za osmijeh i hvalu. Ipak ne? Bolje je to prepustiti komercijalnoj televiziji i gledati kako to drugi rade, iz udobne fotelje?

Aha. U redu. Ostaje nam onda trampa, televizijska eksploatacija bijede i bijeda koja eksploatira televiziju za poboljšanje socijalnog statusa. Pa ako ljudi već i moraju zahvaliti televiziji na tome, a ne dobrim susjedima samaritancima i fantazijama o etatističkoj zajednici u kojem svakome s Marsa u krilo pada ono što mu treba, to je svakako manja tragedija od života u uvjetima nedostojnog čovjeka.