Balkan je u percepciji Europljana prostor sukobljenih plemena, "nehistorijskih naroda", a u samopercepciji je prostor krvave prošlosti i neizvjesne budućnosti. Ono što je zajedničko i u jednoj i u drugoj percepciji jest misao o ratu: Balkan se gleda kao bure baruta, a rat je obilježje ovih prostora. Uzrečica kaže da narodi Balkana ratuju svakih pedeset godina.

Ali, zašto nastaje rat i zašto je tako čest na Balkanu? Je li to zbog agresivnosti naroda koji žive na Balkanu? Jesu li narodi Balkana destruktivni?

Veliki mislioci Sigmund Freud i Albert Einstein diskutirali su na temu „ljudske destruktivnosti“ te su 1931. godine odgovorili na ovu nedoumicu. U slavnom pismu Einsteinu Čemu rat Freud iznosi mišljenje da rat nije uzrokovan ljudskom destruktivnošću, već njegov uzrok vidi u stvarnim sukobima među grupama koji su uvijek bili rješavani nasiljem. Većina modernih ratova i većina ratova među antičkim državama nisu bili uzrokovani nagomilanom agresijom, već instrumentalnom agresijom vojnih i političkih elita. Erich Fromm u knjizi Anatomija ljudske destruktivnosti navodi da je rat najčešći među moćnim državama s jakom vladom.

Važan faktor za mogućnost rata je i duboko uvriježen osjećaj poštovanja autoriteta i straha od njega. Najbolji primjer ovoga jesu vođe u totalitarističkim sistemima. Vojniku je tradicionalno usađen osjećaj da je slušanje vođa obaveza za čije bi ispunjenje morao biti spreman platiti životom. Ove riječi koje iznosi Erich Fromm otkrivaju nam i osnovne razloge za ratove na Balkanu.

Da bi se smanjila mogućnost i da bi se skrenulo s puta koji vodi u rat mora doći do otklanjanja ovih pretpostavki koje i dovode do rata. Prevelike ovlasti date državi vode u diktaturu ili autokraciju, a to dovodi do smanjenja osobne slobode svakog pojedinca. Čovjek je sposoban osloboditi se – država ne smije biti veća od pojedinca, državni aparat ne vlada građanima nego im služi; to je važna lekcija koju balkanski narodi još uvijek nisu savladali. Druga pretpostavka prevencije ponavljanja krvave prošlosti je ekonomska sloboda, bez koje, čini nam se, nema ni svake druge slobode. Naša društva su financijski ovisna, ucijenjena i siromašna, stoga i neslobodna; nikada se nije naglašavala odgovornost pojedinca za sudbinu nego se pojedinac doživljavao kao pijun. Za naše ekonomsko ropstvo kriv je socijalistički koncept njenog vođenja, a zatim i rat.

Tko se treba mijenjati: narod ili pogubne ideologije?

Ne, narod se ne treba mijenjati jer rat ne počinje agresijom masa i naroda, nego agresijom i interesom elita, koje obično manipuliraju masama; narodi Balkana nisu destruktivni. Stoga se na Balkanu ne trebaju izmiriti narodi, jer oni nikada i nisu bili posvađani, nego je potrebno sa scene skloniti ubilačke i ratom motivirane ideologije koje su se institucionalizirale u pojedine države Balkana. Ovdje je posebno važno naglasiti da nikako ne smijemo žrtvu izjednačavati s agresorom što se u posljednje vrijeme vrlo često nameće iz pojedinih centara moći kada su u pitanju minuli sukobi na ovim prostorima. Nužno je odreći se ideologija koje su u svojoj srži lažne, a veoma su efikasan alat za manipulaciju širokih narodnih masa. Povijest pokazuje da pojedinci i male grupe s idejom i vizijom mijenjaju stvari. Naš problem nisu loši narodi nego idejno siromaštvo koje se ogleda u javnom diskursu gdje su prevladavajuće ideje kolektivističke, totalitarne ili potencijalno totalitarne.

Vapaj za slobodom naroda na Balkanu čuje se stotinu godina, a umjesto slobode iz neslobode smo ušli u druge oblike neslobode. Vrijeme je za opću reviziju prošlosti ovih prostora koja će biti bazirana na povijesnim činjenicama i međusobnim uvažavanjem naroda te ćemo jedino na taj način postaviti solidne temelje za prosperitet svih društava u cjelini. Također, svaki pojedinac bitna je karika u vlastitom društvu koje treba voljeti i graditi, a ne na bilo koji način razarati.

Balkan žudi za progresivnom strujom čiji bi pobjedonosni poklič bio: "Smrt fašizmu, kolektivizmu i komunizmu – individualizam narodu."