Bosna i Hercegovina spada u 7 najsiromašnijih država Europe, s BDP-om per capita (prilagođenom kupovnoj moći) otprilike na razini Južnoafričke Republike. Glomazna državna administracija, neefikasan javni sektor i visoka razina korupcije za građane BiH nisu glavni problemi već nešto na što su navikli. Njihovi problemi isključivo su nacionalne prirode.

To se može iščitati iz proteklih izbora koji nisu donijeli nikakva iznenađenja niti su ih mogli donijeti jer naprosto ljudi nisu imali izbora. Sve u BiH još uvijek se mjeri na nacionalnoj liniji, pogotovo u Federaciji BiH u kojoj se dva većinska naroda međusobno ne podnose. Bošnjaci su jučer demonstrirali silu i brojčanu nadmoć izabravši Hrvatima njihovog predstavnika u Predsjedništvu BiH.

Izborni sistem BiH je nakaradan, sama ideja da se predsjednici biraju po nacionalnom ključu nema puno logike u liberalnoj demokraciji, ali ni da je drugačije Hrvati ne bi imali šanse za svoje predstavništvo kad su u manjini. Srž problema je u nacionalizmu, ali to se ne može riješiti dok god je država ovako uređena. A ona će ostati ovako uređena budući da su Bošnjaci osigurali većinu predstavnika u Predsjedništvu koji će inzistirati na zadržavanju sustava kakav im odgovara.

S druge strane, u Republici Srpskoj koja ima 25% niži BDP per capita od ostatka BiH, čini se da su ljudi zadovoljni Miloradom Dodikom jer je upravo učvrstio svoju moć. Bez obzira na katastrofalno stanje u gospodarstvu, bez obzira na višemjesečne prosvjede zbog korupcije u MUP-u i bez obzira na činjenicu da im nisu donijeli ništa osim međunarodne blokade, stanovnici RS i dalje vjeruju nacionalsocijalistima.

U Sarajevu SDA kao 1991., samo što je pokojnog Aliju zamijenio njegov sin. Koliko sam pratio predizbornu kampanju, nije ni bilo nekog izbora. SDA je klijentelistička nacionalna stranka, nešto u rangu HDZ-a u Hrvatskoj, samo još na N-tu gore. A oporba je gora i od hrvatske oporbe. Oni imaju SDP koji predlaže nove poreze kao rješenje egzistencijalnih problema, imaju samozvane "liberalne" stranke koje obećavaju zapošljavanje u javnom sektoru. Oni imaju privatne poduzetnike koji ulaze u politiku da bi obećavali "državno jamstvo zapošljavanja u javnom sektoru za bar jednog člana svake obitelji". Takav populizam moram priznati da prije još nisam čuo.

Stoga je izlaznost od 53 posto čak i jako dobra ako uzmemo u obzir opcije za koje se moglo glasati. Hrvati u BiH imali su najmanje izbora jer su naprosto svjesni da im je ugrožen nacionalni identitet pa moraju glasati "za naše". Bez obzira što "naši" ne nude baš ništa osim nacionalne simbolike.

Dayton je bio samo privremeno "ad-hoc" rješenje da bi se zaustavila ratna razaranja i masovna raseljavanja stanovništva. Dayton je bio nužan za postizanje primirja, ali činjenica da se BiH otad nije pomakla s mrtve točke i da gospodarski ni društveno nije u stanju prosperirati, znači da ova zemlja treba novi preustroj iz korijena i novi plan. Jako je teško doći do rješenja koje bi odgovaralo svima kad nijedna strana nije spremna za kompromise, ali ovaj status quo ne vodi nikamo niti može jamčiti trajni mir. Bez pravde i prosperiteta nema ni trajnog mira.