Kolektivizacija poljoprivrednih imanja sastavni je dio socijalističke ekonomske politike. Ona podrazumijeva prisilni otkup koji državna tijela provode svega što je seljak dužan proizvesti. Proizlazi iz ideje da zemlja i stoka nisu u vlasništvu seljaka nego društva, pa stoga seljaci nemaju pravo niti prodavati ono što proizvedu kako bi oni htjeli. Državni organi određuju otkupnu cijenu i minimalne količine dobara koje seljaci moraju proizvesti. Ukoliko proizvede više od minimalne propisane količine, recimo, pšenice, seljak ne smije zadržati taj višak sebi niti ga prodati na tržištu nikome osim državi - opet po uvjetima koje državna vlast odredi. Ukoliko, pak, proizvede manje od propisane količine, ide u zatvor.

Osim ekonomske ideje po kojoj socijalisti ozbiljno vjeruju da će takvim otkupom država smanjiti siromaštvo i pravedno preraspodijeliti sva dobra građanima, iza kolektivizacije sela leže i dublji ideološki razlozi. Na taj su se način komunisti obračunavali s imućnim seljacima ("kulacima") čineći ih siromašnima.

Takav pristup poljoprivredi nailazio je u pravilu na veliki otpor na selima u svakoj državi gdje je primijenjen, a posljedično je dovodio do masovnih kažnjavanja, otvaranja posebnih koncentracijskih logora za tu svrhu te u konačnici do masovnih gladi i nestašica najosnovnijih namirnica. Bez obzira na sve navedeno, najveći marksistički vođe poput Staljina, Maa i Castra, bili su vrlo uporni u svome naumu da se kolektivizacija mora dosljedno provoditi.

Malo je poznato, međutim, da je ovaj neslavni pristup poljoprivrednom gospodarstvu pokušan i u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Usprkos "agrarnoj reformi" (kako su jugoslavenski komunisti nazivali tu otimačinu), poljoprivredna proizvodnja u novoj Jugoslaviji do 1950. nije uspjela postići ni polovinu one iz Kraljevine Jugoslavije. Iznenađenje - rezultati marksizma u praksi nisu bili onakvi kako prosječni marksisti vjeruju da će biti.

Još je manje poznato da su se seljaci u okolici Cazina pobunili protiv nepravde i pokrenuli oružani prosvjed protiv države u kojem je sudjelovalo oko 1.000 ljudi. Jugoslavenski mediji o toj buni nisu ništa izvještavali, o ovoj neslavnoj epizodi se nije učilo ništa u školama (mislim da se ne uči ni danas), budući da socijalistička povijest, pogotovo ona o vremenu druga Tita, ne smije biti okaljana nikakvim crnim događajima. A Cazinska buna je upravo to bila.

O njoj se počelo javno govoriti tek 1991. kad je slovenska povjesničarka Vera Kržišnik-Bukić napisala knjigu "Cazinska buna 1950." koju je temeljila na rijetkim pisanim tragovima, dokumentima i svjedočenjima živih sudionika.

Ukratko, seljaci su krajem 1940-ih živjeli sve gore. Uslijed ubrzane industrijalizacije svatko tko je dobio priliku, preselio se u grad. Na selima su ostali živjeti uglavnom oni koji su posjedovali više zemlje i stoke, a ljudi su navikli da žive od onoga što su sami uzgojili.

I onda im je uletjela država. Kolektivizaciju u Jugoslaviji provodili su zaposlenici tajne komunističke policije OZNA-e (odnosno UDBA-e). Provjeravali su točno tko koliko proizvodi, a one koji su varali i zadržavali nešto za sebe, odvodili su u zatvor. Državni su službenici bili potkupljivi pa su se pojedinci s njima često uspjeli nagoditi. Ali to nije mogao svatko. Državne otkupne cijene bile su smiješno niske, tako da su seljaci unatoč vrijednom radu jedva preživljavali. Mile Devrnja i Milan Božić, članovi Saveza komunista i partizanski prvoborci iz okolice Cazina okupili su zainteresirane iz svoga kraja te aktivno pripremali ustanak protiv države.

Sastanci koji su prethodili samoj buni bili su javni i na njima je svatko iznosio svoje mišljenje i prijedloge. Autorica Kržišnik-Bukić piše kako postoje dokumenti koji pokazuju da je državna i lokalna vlast dugo znala za pripremu ustanka, ali nije ništa učinila da ga spriječi. Konačno, ujutro 6. svibnja 1950. godine, seljaci su krenuli prosvjedovati u Cazin. Ali tamo ih je dočekala policija s kojom su se zaratili pa je došla i vojska.

Pobuna je trajala jedan dan i ugušena je u krvi. Ustanici, koje su činili muslimani (Bošnjaci) i Srbi, ostvarili su nadzor nad svim državnim uredima u Cazinu i policijom, ali onda se uključila JNA koja je poslala garnizon tenkova iz Banjaluke. Vojnici su ubili više od 10 pobunjenika tijekom borbe, a još 15-ak ih je strijeljano netom nakon borbe. Danas se barata podatkom da je tijekom i nakon pobune poginulo 37 seljaka.

Uslijedila su masovna uhićenja. Oko 200 ljudi je sljedećih dana uhićeno i kažnjeni su dužim zatvorskim kaznama na ubrzanom suđenju u Cazinu i Slunju. Još 700 ljudi prisilno je preseljeno u Srbac.

Domaći mediji prikrivali su ovaj događaj koliko god su mogli, a na suđenju pobunjenicima isticao se kontrarevolucionarni karakter ustanka. Zanimljivo, negdje u isto vrijeme pobunili su se i stanovnici Korduna, no oni su puno bolje prošli jer su u sklopu svojih prosvjeda isticali komunistički i revolucionarni duh. Cazinski pobunjenici proglašeni su ustašama, domobranima i četnicima, odnosno protudržavnim elementima, te im se pokušalo nametnuti nacionalističke razloge za pobunu.

Nakon što se Zapadom proširila vijest o ovom događaju, Cazin su posjetila dva britanska obavještajca da provjere što se zapravo događa. Konstatirali su kako je stanje na jugoslavenskom selu neizdrživo i da su seljaci prisiljeni prodavati po smiješno niskim cijenama, na primjer za jednu kravu država im je platila iznos za koji se može kupiti jedan par cipela. To je dovelo do velikog iseljavanja, pa tako Kržišnik-Bukić piše kako je veliki broj mještana bosanskih sela predao zahtjeve za emigraciju u Australiju, Ameriku itd.

Ne znam kad je točno jugoslavenska vlast odustala od ove sulude ideje, ali desetljećima kasnije država je smanjila kontrolu nad poljoprivrednom proizvodnjom. Tijekom 1970-ih i 1980-ih poljoprivrednici su organizirani kroz seoske zadruge i dalje radili za državu, ali su na ograničenom imanju ipak mogli stvarati viškove i njih prodavati na slobodnom tržištu koje nitko nije provjeravao - ako se nisu zamjerili nekom nižerangiranom političaru u lokalnom odboru Saveza komunista.