Centar za javne politike i ekonomske analize (CEA) objavio je smjernice za ambiciozne reforme zdravstvenog i mirovinskog sustava. Već je čak i najgorljivijim etatistima jasno da su ovakvi zdravstveni i mirovinski sustav neodrživi i rak rana hrvatske države jer kad se ovi sustavi uruše, nastat će ozbiljni problemi koji će pogoditi sve, a pogotovo najranjivije skupine - one slabijeg imovinskog statusa, oboljele i starije.

Stoga CEA predlaže reforme koje bi Vlada trebala provesti što prije ako želimo izbjeći kolaps cijelog sustava. Reforme koje predlažu za promjenu mirovinskog sustava vezane su za mirovinsko osiguranje, dodatak na mirovine, beneficirani staž, mirovinska osiguravajuća društva, dobrovoljne mirovinske fondove i one obavezne.

Revidirati povlaštene mirovine

Jasno je kako nema održivosti za mirovinski sustav za koji je u proračunu za 2017. bilo 37 milijardi kuna javnog novca poreznih obveznika (10,5% BDP-a). Pritom se tek 56% troškova pokriva kroz „doprinos“, odnosno ostatak iz općih poreza, što govori o važnoj ulozi PDV-a. 17 milijardi kuna manjka u mirovinskom sustavu, u odnosu na uplaćene doprinose, dovoljno je alarmantan podatak, unatoč činjenici da postoji pokriće kroz opće poreze. Prostor za povećanje starosnih mirovina je suočen s preprekom zbog povlaštenih izračuna mirovina te s činjenicom da manje od 20% umirovljenika ima puni odrađeni staž. Istovremeno se javlja sve veći rizik za održivost mirovinskog sustava uslijed starenja stanovništva, manjeg prirasta stanovništva kao i povećanog iseljavanja.

Ističu kako se planirano ubrzanje povećanja dobi umirovljenja i pojačanje penalizacije odnosi na specifične reformske preporuke Europske komisije i Svjetske banke. Temeljem tih preporuka definiran je i Nacionalni program reformi 2018. u području mirovinskog sustava.

1. Nužno je ubrzanje već ionako otprije propisane dobi umirovljenja od 67 godina (koja bi se uvela ionako 2033. prema konačnom prijedlogu). U tom smislu, dob umirovljenja sa 67 godina više neće biti 2038., već tek 2033. Bolje rješenje bi bilo dodatno ubrzanje dobi umirovljenja, već od 2020. godine. Potrebno je istaknuti kako će se odredba o 67 godina odnositi na umirovljenike koji nisu osigurali puni radni staž.

2. Nužno je povećanje penalizacije prijevremenih mirovina s 0,15% na 0,34% po mjesecu (što znači 4% po godini, tj. 20% za 5 godina). Istovremeno, važno je poticati dulji ostanak na tržištu rada kroz predloženu bonifikaciju od 4% po godini (iznad zakonske dobi umirovljenja, pod uvjetom da osiguranici imaju 35 godina staža. Penalizacija je nužna zbog produljenja prosječnog radnog staža koji je u Hrvatskoj oko 30 godina, dok je EU prosjek 35%, odnosno 38% u Njemačkoj. To govori i o razini radne etike koja je jedna od osnovnih vrijednosti za povećanje konkurentnosti bilo koje nacije.

3. Ipak, smatramo kako se financijsku stabilnost sustava može povećati uz ukidanje povlaštenih izračuna mirovina. Za iste se godišnje izdvaja preko 8 milijardi kuna novca poreznih obveznika, odnosno za braniteljske povlaštene mirovine preko 5 milijardi kuna, dok je predviđen rast navedenih izdataka. Stoga navedeno pitanje treba također uzeti u obzir kako bi se osigurala dovoljna konsolidacija proračuna za mirovine.

4. Potrebno je uvođenje mogućnosti za rad umirovljenika do četiri sata dnevno, ali da razmjerno tome ne dobivaju punu već djelomičnu mirovinu.

5. Bitno je što se postiglo rješenje o isplati dodatka i za osiguranike koji ostaju u II. stupu.

6. Propisivanje jednake pravne snage digitalne dokumentacije vezane uz mirovine dati će doprinos pojednostavljenju administriranja u sustavu.

7. Podržava se izmjena formule usklađivanja mirovina iz II. stupa prema inflaciji tj. indeksu potrošačkih cijena.

8. Pozdravlja se smanjenje administrativnih troškova II. stupa.
9. Važno je što se ukida beneficirani staža za 43 zanimanja tj. radnih mjesta, ali se može ukinuti i za preostale 52 vrste radnih mjesta.

10. Podržava se niz unapređenja u području dobrovoljnih mirovinskih fondova, vezano uz jačanje III. stupa, utvrđivanje načela razboritosti kod kapitalnih ulaganja, ukidanje ograničenja ulaganja od 10% u udjele ili dionice drugog investicijskog fond, povećanje transparentnosti, razvoj sigurnog strukturnog mirovinskog osiguranja, prepuštanje preciznog određivanja naknada samim mirovinskim društvima čime bi se poticala tržišnu konkurenciju među fondovima, ukidanje ulazne naknade i izlazne naknade prilikom ostvarenja prava na mirovine čime se nastoji dodatno potaknuti dobrovoljnu mirovinsku štednju i dr.

Otpori mirovinskoj reformi su sigurno veliki, ali financijska realnost u cijelosti opravda nužnost ove reformske prilagodbe. Može se održivo raspravljati o još strožim mjerama glede dobi umirovljenja i penalizacije, kao i nužno ukidanje povlaštenih izračuna mirovina. U konačnici, izazov treba biti i tranzicija prema dobrovoljnim ulaganjima u mirovine, kako bi građani što više mogli odlučivati o sebi, dok bi se doprinosi smanjivali zbog toliko očekivanog poreznog rasterećenja plaća. Zato je uz mirovinsku potrebna i reforma zdravstva za koju CEA daje smjernice, kao i kroz projekt Hrvatska 2025. Konkurentnost zemlje također ovisi i o mirovinskom sustavu.

Uvesti konkurenciju HZZO-u

Što se tiče zdravstvenog sustava, reforma trebala biti ambicioznija nego dosad. Ovo je njihovih šest točaka:

1. Funkcionalna integracija bolnica se treba provesti cjelovito i ambicioznije. Istovremeno se upravljanje bolnicama može, uz adekvatni javni nadzor, davati i privatnom sektoru, kao primjerice u Švedskoj i nekim drugim zemljama. Pritom se pozdravlja planirano jačanje privatnog sektora u području primarne zdravstvene zaštite kroz planirani zakonski okvir.

2. Važno je uvesti konkurenciju na tržište zdravstvenog osiguranja, kako bi građani mogli birati željenog pružatelja, umjesto da HZZO ima monopol.

3. Postoji prostor za ambicioznije smanjenje troškova nezdravstvenih djelatnosti u bolnicama, što je i pitanje racionalnijeg upravljanja administracijom i osobljem.

4. Kroz objedinjenu javnu nabavu je važno uvesti strogu kontrolu kako bi se postigle što veće uštede, a svakako je važno ograničenje cijena lijekova na recept zbog ostvarenja proračunskih ušteda (kao primjerice u Poljskoj).

5. Potrebno je u zdravstveni sustav i bolnice uvesti profesionalni financijski menadžment, kako bi se moglo smanjivati dug i provoditi racionalizaciju troškova. Ravnatelji bolnica ne moraju nužno biti liječnici, već je to prije svega ekonomsko pitanje, vezano uz financijski menadžment i javni menadžment u cjelini.

Zdravstveni doprinos treba staviti u kontekst pitanja treba li uvesti participacije u sustav ionako visokog standarda zdravstvene usluge. To je nepopularno pitanje, ali treba biti otvoreno. Prema podacima nadležnog ministarstva, u Hrvatskoj se za zdravstvo po stanovniku godišnje izdvaja 681 euro, u Sloveniji 1.546 eura, u Njemačkoj 3.973 eura, u Velikoj Britaniji 3.448, a u Švicarskoj čak 7.361 euro godišnje. Osim toga, zdravstveni doprinos plaća 30 posto stanovništva, a među njima svega polovica dopunsko zdravstveno osiguranje. Od barem 24 milijarde kuna zdravstvenog proračuna 85 posto troškova odlazi na usluge, a 4 milijarde kuna na lijekove.

Nije problem u javnom sustavu, već se otvara pitanje uvođenja konkurencije, umjesto da javni sektor ima monopol uz veliki trošak za porezne obveznike. Primjerice, njemački model upravljanja bolnicama kombinira javni, privatni i protestantski (crkveni) „stup“, dok je švedski model već poznat po privatizaciji upravljanja mnogim bolnicama. Švicarska i Australija imaju sustave dominantnog privatnog zdravstva, dok im nije sporna socijalna uloga države kada zaista zatreba, ističe CEA.