Upravni odbor Twittera objavio je prošlog tjedna da je sklopio sporazum prema kojemu će najbogatiji čovjek na svijetu, Elon Musk, kupiti tu kompaniju po cijeni od 44 milijardi dolara kasnije tijekom ove godine. Musk, koji sebe naziva maksimalistom po pitanju slobode govora, u nekoliko je navrata istaknuo da smatra da je Twitter defacto postao idiomatski gradski trg, središnje mjesto društvenih debata, zbog čega je presudno da se ta platforma pridržava principa slobode govora.

Upravo na toj je društvenoj mreži osnivač SpaceX-a postavio anketu s pitanjem "Sloboda govora je neophodna za funkcioniranje demokracije. Vjerujete li da se Twitter čvrsto pridržava ovog principa?", nakon koje je objavio stjecanje značajnog udjela kao i ponudu za preuzimanje firme. No, kakve veze ima sloboda govora s poslovanjem privatne kompanije?

Tradicionalni mediji su nekoć kao nadzornici pristupa (gatekeepers) imali značajnu ulogu u filtriranju tema i sudionika javnog diskursa. Zato su oduvijek bili na meti pritisaka vlasti i raznih moćnika. Robert Mugabe, koji je vladao Zimbaveom kao diktator gotovo 40 godina, zatvarao je na stotine novinara zbog širenja lažnih vijesti. U Rusiji, gdje Putin vlada duže nego Angela Merkel Njemačkom, nedavno je izričito kriminalizirano širenje lažnih vijesti u vezi njihove invazije "specijalne vojne operacije" u Ukrajini.

Filozofi klasičnog liberalizma prepoznali su opasnost koncentracije medijske moći u rukama ljudi koji su bliski vlastima, zbog čega možemo pronaći slobodu tiska u ustavima većine liberalnih demokracija (sa značajnim izuzecima Ujedinjenog Kraljevstva i Australije). Pojava društvenih mreža poput Facebooka i Twittera značajno je utjecala na demokratske procese u društvu. Nekadašnje uloge uredništva, komentatora i novinara velikim su djelom prebačene na korisnike društvenih mreža i na algoritme za dijeljenje sadržaja.

Međutim, autoritarne težnje ljudi na položajima moći nisu se u međuvremenu promijenile. Štoviše, Muskovo preuzimanje Twittera se odvija upravo u sjeni najave o postignutom dogovoru između predstavnika Europske komisije, Europskog parlamenta i Europskog vijeća o novom zakonu koji će prisiliti platforme poput Facebooka, Googlea i Twittera da uklanjaju sadržaj koji sadrži govor mržnje i dezinformacije.

Odnos Zapada spram društvenim mrežama se fundamentalno promijenio oko 2015. godine. Twitter i Facebook su prije toga predstavljeni kao ključne platforme za organizaciju masovnih prosvjeda protiv autoritarnih režima usred medijske cenzure tijekom Arapskog proljeća. Međutim, usred vala prosvjeda i ksenofobnih napada skupina s krajnje desnice zbog nezadovoljstva politikama Angele Merkel tijekom migrantske krize u Europi, tadašnji je ministar njemačkog pravosuđa Heiko Maas upozorio Facebook na dužnost uklanjanja rasističkog i ksenofobnog sadržaja.

U prosincu 2015., Facebook, Twitter i Google su dobrovoljno pristali na zahtjeve njemačke vlade za uklanjanjem prijavljenog govora mržnje u roku od 24 sati. Ministar Maas tom je prigodom izjavio da društvene mreže "ne smiju postati lunapark za krajnju desnicu". Samo dvije godine kasnije, dobrovoljni dogovor postao je zakonska obveza s drakonskim kaznama. Taj je su njemački zakon protiv govora mržnje na internetu ubrzo prepisali autoritarni režimi od Karakasa do Moskve.

Pomalo bizarno zvuče vijesti da je Facebook dozvolio poticanje na nasilje prema Rusima kao i hvaljenje bataljuna Azov, organizacije koju je prethodno držao na popisu opasnih organizacija u istoj kategoriji kao i Islamsku državu i Ku Klux Klan. No, sve je to logična posljedica subjektivnog definiranja govora mržnje koja uvijek ovisi o dispoziciji ljudi na vlasti.

Ljudi koji podržavaju politike cenzure na društvenim mrežama često ističu da se ne radi o cenzuri jer se ona odnosi na zabrane koje propisuje država spram pojedinaca. Kritičarima politika društvenih mreža upućuju da su, prema načelima slobodnog tržišta, slobodni osnovati vlastitu mrežu koja neće tako strogo "moderirati sadržaj". Međutim, velike tehnološke kompanije uklanjaju sve više sadržaja svojih korisnika upravo zato što moraju prema sve restriktivnijim zakonima. To je definicija cenzure.

Čak i kada se pojave alternativne platforme u zemljama koje nisu (još) pravno normirale uklanjanje takvog sadržaja, pritisak utjecajnih zakonodavaca i njihove implicitne prijetnje dovoljno su jake da rezultiraju brisanjem platforme s poslužitelja Amazona, Applea i Googlea u roku od 24 sati. Internetski divovi nisu se preko noći sjetili da brišu i blokiraju svoje korisnike u sve većem broju, nego to čine pod pritiscima najvećih lobista cenzure društvenih medija: političara i tradicionalnih medijskih korporacija.

Nitko ne traži dozvolu za širenje dječje pornografije ili prijetnji ubojstvom na Twitteru, ali brisanje glasova disidenata u vremenima rata i smanjenih građanskih sloboda je možda najopasniji mogući fenomen suvremenog društva. Svaki autoritarni režim u povijesti opravdao je svoje udare na slobodu medija i govora zaštitom općeg dobra i društva od dezinformacija i opasnih ideja. Vrijeme će pokazati hoće li Muskova kupnja Twittera obuzdati višegodišnje težnje dijela zapadne javnosti i političkog establišmenta prema cenzuri.