Pitanje vanjske trgovine je jedno od onih ekonomskih pitanja kod kojih u Hrvatskoj postoji konsenzus između gotovo svih političkih opcija i općeniti društveni konsenzus. Narativ je sljedeći: Hrvatska je previše otvorena ekonomija s prevelikim uvozom koji uništava domaću proizvodnju te smanjuje izvoz, stoga treba graditi ekonomske politike koje će smanjiti uvoz, a izvoz treba poticati državnim subvencioniranjem. U medijskom prostoru se desetljećima pojavljuju ekonomski stručnjaci koji održavaju tu percepciju i trgovinu dovode na zao glas kao na još jedan segment koji uništava Hrvatsku (ako se radi o uvozu) i koji treba strogo kontrolirati da bi bio od koristi, najčešće subvencioniranjem izvoza i otežavanjem uvoza.

Makroekonomske činjenice nisu ni ekonomskim stručnjacima potrebne da bi potvrdili svoje teze pa ne postoji nitko tko bi stanovništvu i politici objasnio pravo stanje. Koliko ima istine u toj tezi da Hrvatska previše uvozi, a izvoz je sasvim nekonkurentan pa ga treba poticati državnim subvencijama?

Ako pogledamo makroekonomske pokazatelje trgovine RH i usporedimo ih sa sličnim zemljama, izgleda da imamo sasvim krivu predodžbu o njenom intenzitetu, a tada se postavlja pitanje o kvaliteti domaćih ekonomskih stručnjaka koji od samostalnosti propagiraju sasvim krive ekonomske činjenice u medijskom prostoru.

Glavni općeniti pokazatelj o intenzitetu trgovine u nekoj državi je postotak trgovine (izvoz + uvoz) u BDP-u, i već on pokazuje da Hrvatska nikako nije preopterećena trgovinom. Postotak trgovine u hrvatskom BDP-u iznosi 96,28 %, i to je u odnosu na neke zemlje kao što su SAD, Kina, Njemačka, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo jako puno. Ali kod trgovine velike razlike proizlaze iz veličine država, tj. iz broja stanovnika, snage domaće potrošnje, sirovina, geografske pozicije itd. Tako da Hrvatsku treba uspoređivati s približno sličnim zemljama kao što su Češka, Slovačka, Bugarska, Mađarska, Srbija, BIH, Makedonija, Estonija... Naime, što je zemlja geografski veća i ima više stanovnika, to znači da je unutarnje tržište veće i samim time to smanjuje potrebnu za vanjskom trgovinom.

SAD i Kina neće nikada imati postotak trgovine u BDP-u kao Hrvatska jer se radi o zemljama s puno većim unutrašnjim tržište. Od država koje su veličinom, snagom gospodarstva, geografskom pozicijom i brojem stanovnika slične Hrvatskoj (ili bar sličnije od velikih država), trgovina predstavlja veći dio BDP-a što je gospodarstvo razvijenije. Jednostavno, male ekonomije nemaju dovoljno veliko tržište i dovoljno sirovina na teritoriju da bi se mogle zatvoriti. Tako Češka ima postotak trgovine u BDP-u od 151.6%, Slovačka 185,75%, Mađarska 169%, Estonija 154%, Litva 147%, Slovenija 146%, Bugarska 123%, Makedonija 113%, a Srbija 107,5%. Jasno je da sve države usporedive veličine imaju jaču vanjsku trgovinu od Hrvatske, a to se ne odnosi samo na zemlje članice EU, već i na Srbiju te Makedoniju.

Kritičari bi mogli reći da je razlog tomu preslab izvoz i bili bi u krivu. Ako podijelimo ukupni godišnji uvoz (21,6 milijardi dolara) s brojem stanovnika (4,15 milijuna) dobijemo da Hrvatska uvozi 5.204,82 dolara po stanovniku. Istodobno Slovačka uvozi 12.394,11 dolara po stanovniku, Češka 13.411,08 dolara po stanovniku, Slovenija 12.857,14 $ po stanovniku (ukupni uvoz Slovenije je veći od Hrvatskog na upola manje stanovnika), Mađarska 9.336 $, Estonija 11.374 $.

Prema navedenim podacima je sasvim jasno da Hrvatska premalo trguje s inozemstvom, a politički, društveni i ekonomski narativ sasvim pada u vodu jer Hrvatska po stanovniku uvozi puno manje od sličnih zemalja koje su izašle iz tranzicije i prije 20 godina su bile gospodarski manje uspješne od Hrvatske.

Naravno, u izvozu su ti brojevi još gori i preslabi izvoz ostaje glavna boljka hrvatskog gospodarstva. Ali političari i ekonomisti ne razumiju da izvoz malih zemalja ovisi o uvozu jer male države ne mogu na unutarnjem tržištu kupiti sve sirovine koje im trebaju za proizvodnju. Ako se država zatvori za uvoz, bilo direktno kroz kvote i carine ili indirektno kroz birokratsko otežavanje uvoza, papirologiju i slično, tada uvozne sirovine i međuproizvodi postaju skuplji, što zauzvrat domaće proizvode čini skupljima i manje konkurentnima za izvoz.

Hrvatska zbog toga ima nerealno veliku dodanu domaću vrijednost u neto izvozu, jer domaći proizvođači teško pronalaze strane opskrbljivače.

Graf 1. Dodana domaća vrijednost u neto izvozu

Izvor: OECD

Društvena predodžba je da Hrvatska većinski izvozi sirovine, ali to je sasvim krivo jer u izvozu najviše sudjeluju industrijski proizvodi kao što su strojevi te kemijski i farmaceutski proizvodi. Hrvatska izvozi 298 proizvoda s relativnom komparativnom prednošću, što znači da je njezin udio u svjetskom izvozu za te proizvode veći nego što bi se očekivalo za državu te veličine i veličinu globalnog tržišta tog proizvoda. Prikaz 1. Pokazuje sve proizvode kod čijeg izvoza Hrvatska ima komparativnu prednost i vidljivo je da dominiraju strojevi i elektronika (plava boja) te farmaceutski proizvodi (roza boja). Od ostalih tipova proizvoda koji dominiraju najveći dio zauzimaju prehrambeni proizvodi (žuta boja), drvoprerađivački (crvena boja) i tekstilni proizvodi (zelena boja). Od promatranih 89 država Hrvatska se po ekonomskoj kompleksnosti svoga izvoza nalazi na 27. mjestu.

Sve navedeno znači da su izvozni proizvodi iz RH traženi na svjetskom tržištu i da se mogu natjecati s proizvodima iz mnogih razvijenijih zemalja.

Prikaz 1. Tipovi proizvoda u kojima Hrvatska ima komparativnu prednost

Izvor: O.E.C.

Graf 2. Pokazuje odnos između BDP-a po stanovniku neke zemlje i indeksa ekonomske kompleksnosti. Hrvatska je označena bijelom bojom po sredini. Zaključak je jednostavan: što država izvozi ekonomski kompleksnije proizvode, to joj je BDP po stanovniku veći i za gospodarski razvoj treba omogućiti gospodarstvu da proizvodi kompleksnije proizvode. Ako političari žele da Hrvatska ostane gospodarski nerazvijena i da nazaduje, onda trebaju poticati i spašavati industrije nekompleksnih proizvoda kao što su tekstilna industrija i poljoprivreda. Ali ako Hrvatska želi gospodarski napredovati, onda treba osloboditi kreativni potencijal gospodarstva da proizvodi kompleksne proizvode, a Hrvatska očigledno ima relativnu komparativnu prednost za proizvodnju takvih proizvoda.

Graf 2. Odnos između Indeksa ekonomske kompleksnosti i BDP-a po stanovniku (PPP)

Izvor: O.E.C.

Ono što država treba učiniti je da se makne iz ekonomije na način da ne stvara tržišne neravnoteže spašavajući i subvencionirajući niskoprofitabilne industrije. Osim ako je namjera ekonomske politike da stanovništvo RH radi za plaće u rangu onih u Indiji, Bangladešu i sličnim zemljama. Onda treba subvencionirati tekstilnu industriju, poljoprivredu i slične gospodarske grane. Ako je namjera političara da stanovnici RH rade za plaće više od 1.000 eura, onda trebaju osloboditi gospodarstvenike da proizvode ono što se na globalnom tržištu traži i za što Hrvatska očito ima uvjete.

Nedavno je istraživanje Ekonomskog instituta pokazalo da je rasterećenje gospodarstva pet puta efikasnije i korisnije od državnih subvencija. Najbolje što država može napraviti za poduzetnike i izvoznike je da im se makne s leđa, da smanji porezno opterećenje, ukine nepotrebnu birokraciju, olakša trgovinsku razmjenu i općenito pusti gospodarstvo da diše. Samo nemojte „pomagati“ spašavajući neefikasne, zastarjele, neprofitabilne, klijentelistički umrežene, paradržavne, „strateške“ i druge utege na leđima kvalitetnih izvoznika i poduzetnika!