Pratitelji dnevnih vijesti sigurno su danas vidjeli sljedeći naslov: "Obitelj Zirdum: Da nam država ne plaća pola rate kredita, već bismo bili u Irskoj". Država? Draga obitelji Zirdum. Veselimo se zbog Vas. No, ne plaća Vama država ništa. Plaćamo Vam mi, porezni obveznici.

Nadam se da Vam je to jasno.

Zamislite samo onu kategoriju građana koji imaju tako nizak dohodak da su izuzeti iz poreznih škara. Vjerujem da su pravi čarobnjaci u ekonomiji domaćinstva. Oni niti ne sanjaju o subvencioniranju ikakvog kredita. Možda sanjaju avionsku kartu za Irsku, ali im je ona nedostižna.

Danas se gospodin Karin Momir, pomoćnik ministrice prosvjete i obrazovanja, na temu odlaska građana iz zemlje, zapitao: "Je li to pomodarstvo ili više nemamo taj domoljubni osjećaj?". Možemo zaključiti da se pomoćnik ministrice ne obazire na pomodarstvo te da mu njegovo domoljublje plaća troškove života.

Važno je ovdje napomenuti da pomoćnik ministrice dobiva plaću direktno iz novčanika poreznih obveznika. Da mi je samo znati gdje pronalazimo ovakve likove!?

Porezni obveznici, barem oni porezno pismeni, osuđeni su na čekanje prezentiranja rezultata tzv. demografskih mjera od strane ove ili neke buduće vlade. Najveći utjecaj na demografsku sliku imati će nedavno najavljena mjera o smanjenju porezne stope na pelene. Budite sigurni da će vas uvjeravati kako su rezultati sjajni.

Ne odlaze naši građani iz zemlje samo zato što ne mogu pronaći posao ili je isti loše plaćen. Odlaze građani koji posjeduju vlastitu nekretninu za stanovanje, bez kreditnog opterećenja. Visokoobrazovani. Kompetentni na svom polju djelovanja. Govorimo o ljudima koju su u životnoj dobi između četrdeset i pedeset godina. Konkretno, govorim o mojim vrlo dobrim prijateljima. I nekim dobrim poznanicima. Način života i razmišljanja tih ljudi poznajem dobro kao i vlastiti.

Jedan od njih je vrsni inženjer brodogradnje. Njegova supruga bila je poduzetnica. Uredno je ovoj državi plaćala porez. Više ne mora. Svi vjerujemo da se njihov sin jedinac više nikada neće vratiti u Hrvatsku. U ovakvu Hrvatsku rijetki se žele vratiti. Sljedeći primjer je liječnik. Ne bilo kakav. Jedan od onih koji je dobio titulu najboljeg liječnika po izboru pacijenata. Nije promijenio državu nego grad. Usrećio je neke druge pacijente. Hvala mu. Nitko ne želi, pa ni on, da mu članska iskaznica bilo koje stranke utječe na razvoj karijere i uvjete rada. Posljednji primjer koji ću navesti ujedno je i najtužniji. Kada roditelji djeteta s poteškoćama u razvoju progledaju i shvate da u jednoj zapadnoeuropskoj zemlji njihovo dijete nitko ne gleda sa potajnim neobjašnjivim strahom u očima, nego mu se obraćaju najnormalnije, kao i svakoj drugoj osobi. Plan preseljenja je u tijeku. Ljudi žele da im dijete bude sretno.

Navedena kategorija ljudi odlazi iz Hrvatske jer im je društveno-političko okruženje postalo nesnošljivo. Dokaza za to loše okruženje imamo bezbroj. Upravo ovi, navedeni na početku ovog teksta, su današnji dokazi. A nije da ih nije bilo još.

Spadaju li ovi primjeri u pomodarstvo ili nedostatak domoljublja? Prosudite sami.

Moje dijete još je u mojoj blizini. Također visokoobrazovana. I to u prirodnim znanostima. Nadam se da ju neću morati ispratiti na put za neku od zapadnoeuropskih zemalja. Ako budem morala, neću ni suzu pustiti. Neću. Želim joj sretan i uspješan život. Da u miru odgaja svoju buduću djecu. Želim joj život bez ustaša i partizana, bez licemjernih političara i nesposobnih ministara koji nas pokušavaju uvjeriti kako rade na dobrobiti građana. Rade, rade...znamo i kako.

Održavanje ekonomskih sloboda na postojećoj razini, kao i ljudskih prava, neće nas dovesti do bolje demografske slike.

Maštam o danu kada će prvi hrvatski političar pogoršati demografsku sliku zemlje i odseliti trajno u inozemstvo. Tada ćemo ući ili u zonu sumraka ili će nas obasjati sunce. Trećeg nema.