Teško je tražiti neku koherentnu misao u bilo čemu što Živi zid zagovara, ali i definiranje kaosa je bitno da bi se znalo kako na njega odgovoriti i što očekivati. Iako je praktički nemoguće tražiti određenu idejnu strukturu u cijeloj lepezi živozidaških baljezganja, ipak treba pristupiti tome zadatku da se dobije sveukupna slika cijelog pokreta, jer ŽZ funkcionira kao politička sekta, a ne stranka.

Valja biti iskren i reći da to nije nešto novo na političkoj sceni Hrvatske jer i sami HDZ funkcionira po principima pokreta. U tom smislu je ŽZ preuzeo taj način funkcioniranja u kojem se ne stvara stranačka baza koja bi funkcionirala po principu okupljanja ljudi sličnog idejnog konstrukta, nego se stvara sljedba i pokret.

Razlog za to je jednostavan, a to je lakša homogenizacija i smanjivanje unutrašnjih neslaganja.

Sveobuhvatna ideja, i možda jedina, koja okuplja ljude oko ŽZ je odbijanje mainstreama, posebno elita. Na površini stvarno izgleda da se Živi zid dosljedno drži toga prekidanja s dosadašnjim, "tradicionalnim", ustaljenim i uobičajenim. Glavne emocije su bunt, prkos, sumnja i odbijanje statusa quo. Zagovaranje izlaska iz EU i NATO je najočitiji primjer tih sentimenata, ali bez ikakve prave argumentacije koja bi stajala iza tih ideja.

Za Živi zid je prkos sam sebi svrha i ne ulaze previše u problematiku opravdavanja ideja koje proizlaze iz takvog načina funkcioniranja i određivanja idejno-političkih stavova.

Ali to je samo vrh ispod kojega se nužno nalaze bolje specificirani politički stavovi. Cijela struktura ideja ispod toga je ustvari nastavak postojećeg načina funkcioniranja domaće politike i idejnih stavova koje su postojale puno prije ŽZ, a zagovarale su ih i „stare“ političke opcije, ili bar ozbiljno polemizirale o takvim politikama.

Tako da Živi zid ne radi nikakav pomak političke paradigme u smislu idejnih obrazaca, samo u smislu njihove radikalizacije. Politička strategija i jest bacanje široke mreže ideja koje su uvijek postojale u određenim segmentima društva i tim pridobivanje širokog spektra glasača koje veže samo zajednički osjećaj bunta. To bi ipak bilo dovoljno da se može reći kako ŽZ zagovara radikalni prekid s dosadašnjim političkim obrascima, ali kada se uđe u dublju analizu može se primjetiti da ŽZ ustvari ne nudi ništa novo.

GMO skepticizam je postojao prije unutar brojnih stranaka, uključujući HDZ i SDP. Monetarni suverenitet, ma koliko ŽZ ustvari pokazivao suštinsko nerazumijevanje pojmova „monetarno“ i „suverenitet“, je također dio stalnog političkog diskursa unutar gotovo svih velikih stranaka. Zaštita domaće proizvodnje je sasvim nastavak dosadašnjih protekcionističkih politika koje su uvodili HDZ-ove Vlade kao i one SDP-ove.

Famozna socijalna osjetljivost ne samo da je uvijek bila standardna parola HDZ-ovaca i SDP-ovaca, nego je i zapisana u Ustavu. Euroskepticizam je bio dio standardnog repertoara radikalno desnih stranaka (razni HSP-ovi), ali i radikalno lijevih (SRP). Kada se malo bolje razmisli, teško je pronaći područje u kojem ŽZ nudi nešto zaista novo.

U to spada i ideja devalviranja kune koja je navodno bila u pozadini besplatnog dijeljenja jagoda ispred HNB-a. To je vjerojatno bilo brzopotezno opravdanje za bolni sukob sa stvarnošću kada se prodavač jagoda požalio da taj populistički potez njemu direktno čini štetu jer mu ruši cijenu proizvoda i ugrožava izvor prihoda kojim prehranjuje obitelj.

Ali pretpostavimo da je razlog performansa stvarno bio pokušaj predstavljanja potrebe za devalvacijom kune. Da li je ta ideja nova i koliko je dobra?

Rasprave o devalvaciji kune kao monetarnom mehanizmu kojim bi se povećao izvoz traju jako dugo. O njemu se redovito vodila debata među ekonomskim stručnjacima, političarima i novinarima puno prije krize iz 2008., a pogotovo za vrijeme krize. Dakle ne radi se o nikakvoj novoj ideji jer je ona već prožvakana nebrojeno puta.

Stav da će devaluacija nacionalne valute uvijek dovesti do rasta konkurentnosti izvoznih proizvoda je jako površna i odnosi se na najjednostavnije razumijevanje ekonomske politike koje se dobiva na prvoj godini ekonomskog fakulteta. Da, u teoriji devaluacija nacionalne valute dovodi do rasta cjenovne konkurentnosti jer domaći proizvodi postaju jeftiniji u odnosu na izvozne proizvode, što bi trebalo smanjiti uvoz te povećati izvoz. Ali kako u svim znanostima postoje razni stupnjevi razumijevanja, tako postoje i u ekonomiji. A stvari su ustvari puno kompleksnije od onoga što student prve godine ekonomskog fakulteta ili Ivan Pernar misle.

Prvi problem koji se pojavljuje je da devalvacijom nacionalne valute automatski rastu i dugovi u stranoj valuti, kako javni, tako i privatni. Glavno pitanje kod tog problema je u kojoj valuti je država i građani primarno zaduženi. U slučaju Hrvatske većina stanovništva ima dugove u eurima. Isto je i s javnim dugom. Devalvirati kunu u toj situaciji bi istodobno značilo porast javnog duga, koji je već sada na opasnih cca 80% BDP-a, i porast rate kredita svih građana i poslovnih subjekata koji su se zadužili u eurima, što je u Hrvatskoj jako visok postotak.

Razlozi zbog kojeg građani RH većinom podižu kredite u eurima su druga priča, gdje možemo govoriti o neopravdanom nepovjerenju u domaću valutu koja je zadnjih 20-ak godina jako stabilna, a stanovništvo se ipak nije htjelo zaduživati i drugim razlozima, ali to je jednostavno trenutno stanje stvari koje je jak argument protiv devalvacije.

Također, stanovništvo bi nastavilo primati plaću u kunama koje bi sada manje vrijedile u odnosu na euro te bi trebali izdvajati veći dio plaće za otplatu kredita. 

Drugi problem je taj što bi neto efekt na izvoz bio upitan, tj. nije vjerojatno da bi bio jako pozitivan. U ovom problemu dolazimo do više razine teoretskog znanja koje kaže da male otvorene ekonomije, kao što je Hrvatska, ne mogu imati velike koristi od devalvacije u smislu povećanja neto izvoza jer njihov izvoz dobrim dijelom ovisi o samom uvozu koji će devalvacija nacionalne valute poskupjeti.

Računica je jednostavna, male ekonomije nemaju veliko tržište i još manje sirovina te proizvođači moraju uvoziti sirovine i međuproizvode da bi uopće mogli obavljati svoju djelatnost. Njihov izvozni potencijal bi se povećao jer bi njihovi proizvodi postali cjenovno konkurentniji zbog devalvacije, ali bi im istodobno porasli troškovi nabavke sirovina i međuproizvoda. Neto efekt možda na kraju i ne bude pozitivan i devalvacija čak smanjuje izvoz.

Ta dva glavna problema sasvim jasno pokazuju da je ideja devalvacije kune s razlogom odbacivana u prošlosti jer bi dovelo do više štete nego koristi. A to su samo dva glavna problema, temeljita analiza bi spomenula i relativni pad prihoda u turizmu i druge probleme, ali ovo je sasvim dovoljno za raskrinkavanje katastrofalnih ideja Živog zida.

Devalvacija kune je lijepa populistička priča koja je u stvarnosti neprovediva. Za dubinsku ekonomsku analizu pitanja precijenjenosti kune bih preporučio analizu Milan Deskar Škrbić gdje je dosta detaljno elaborirana činjenica da kuna uopće nije precijenjena.

Ali to neće zaustaviti ŽZ u širenju dezinformacija i zagovaranju politika koje bi se pokazale štetnima za cjelokupno društvo, posebno za prezadužene građane. Tako ŽZ nastavlja proces provođenja venezuelizacije Hrvatske koju su započele bivše vlade HDZ-a i SDP-a. ŽZ nije nikakav prekid s lošim politikama, on je samo njihova radikalizacija.