Američki predsjednik glumi da mrzi Demokrate i oni glume da mrze njega. Ali kad treba povećati državnu potrošnju i javni dug zbog ulaganja u vojsku, lako se dogovore.

Postoji taj mit u američkoj politici kako je Republikanska stranka odgovornija prema bezobzirnoj potrošnji javnog novca od Demokratske stranke. Tako je nastao i poznati izraz "fiskalna konzervativnost" koji opisuje odgovornost prema državnoj potrošnji, smanjenje javnog duga i balansiranje proračuna te navodi na zaključak kako su konzervativci fiskalno odgovorniji.

Ali u praksi, to je mit koji ne leži na apsolutno nikakvom zdravom temelju. Povijesni podaci o kretanju američkoj javnog duga u odnosu na BDP pokazuju da su posljednji "fiskalno konzervativni" predsjednici iz redova Republikanske stranke bili Dwight D. Eisenhower i Richard Nixon. Posljednjih 50 godina nijedan republikanski predsjednik nije se mogao pohvaliti da je provodio fiskalno odgovornu politiku i smanjio udio javnog duga u američkom BDP-u, a prvak u povećanju javnog duga je Ronald Reagan. Da, prilično iznenađujuće s obzirom da je Reagan prvak u lijepim libertarijanskim izjavama, ali nažalost, nije u djela provodio ono što je propovijedao.

S druge strane, znate li tko je posljednji američki predsjednik koji je smanjio udio javnog duga u BDP-u? Bill Clinton, demokrat. Općenito, demokrati bi se prije mogli opisati kao fiskalno konzervativni političari od republikanaca. Znate li kad su republikanci fiskalno konzervativni? Samo onda kad su u oporbi. U oporbi postaju najveći borci za smanjenje javnog duga i kritičari državne potrošnje, sjetite se samo nastanka pokreta Tea Party tijekom Obame.

Gdje su oni sada, kad se javni dug nastavlja povećavati? Od cijelog pokreta preostala je samo nekolicina koja još uvijek kritizira svako nepotrebno povećanje državne potrošnje i javnog duga, bez obzira čiji predsjednik je na vlasti, a to su Rand Paul, Thomas Massie i Justin Amash. Ovaj posljednji je nedavno napustio stranku pa je GOP izgubio trećinu svoga fiskalnog konzervatizma.

Ali oni su totalno marginalizirana frakcija u stranci. Republikanski establišment nije fiskalno konzervativan niti ima veze s financijskom odgovornošću.

Drugi mit je o velikoj neslozi između establišmenta dviju najvećih političkih stranaka. Znate ono, Demokrati mrze Trumpa i Trump mrzi njih. Stalno se prepucavaju preko Twittera i konferencija za medije, dijele si međusobno najgore epitete, Demokrati pozivaju na Trumpov opoziv itd. Pomislili biste da se ne mogu dogovoriti ni oko čega. Ali, bili biste u krivu.

Predsjednik Donald Trump je svečano na Twitteru objavio da je postignut konsenzus o novom povećanju državne potrošnje i javnog duga. U razgovorima su sudjelovali lideru obiju stranaka iz oba doma Kongresa. Dogovorili su privremenu suspenziju ograničenja zaduživanja te najveće povećanje potrošnje za vojsku. Prema Trumpovim riječima, to je bio "kompromis" jer je on tražio budžet za vojsku od 750 milijardi dolara, a demokrati su pristali na 738 milijardi. Riječ je o povećanju za 22 milijarde ili 3 posto.

Trump je time postavio novi rekord. Dosadašnji rekord je bio 717 milijardi u 2008. godini (George W. Bush). Barack Obama je uslijed ekonomske krize smanjio budžet za vojsku za 50-ak milijardi dolara, a sada ga je Trump podigao u novu visinu. Značit će to i novo povećanje javnog duga koji već iznosi preko 22 bilijuna dolara ili oko 105 posto BDP-a.

Amerikanci se ponašaju nonšalantno prema javnom dugu iz jednostavnog razloga što su uvjerljivo najjača vojna sila. Amerika godišnje ulaže više od sljedećih 8 najvećih vojnih sila zajedno. Uz takvu vojsku tko ih može ikada prisiliti da vrate dugove? To je razumljivo, ali posve nepravedno i nemoralno, pogotovo zato što znamo da novo povećanje potrošnje za vojsku znači da Trump vjerojatno planira nove vojne akcije u svijetu.

Usprkos tome što se nekolicina zakonodavaca iz obje stranke javno usprotivila ovom potezu, zakon će glatko proći u oba doma Kongresa jer su ga podržali establišmenti obje političke stranke. Pa vi recite da se Demokrati i Republikanci ne slažu.