U samom jeku krize oko Agrokora pojavila se nova tema, koja će izgleda podijeliti javnost puno više - tema o uvođenju eura. Iako je samim ulaskom u EU bilo jasno da će Hrvatska morati postupno ući i u Eurozonu i prihvatiti euro, rasprava se intenzivirala tek ovih dana nakon što je Vlada i službeno najavila program za uvođenje eura do 2022. godine.

Valja naglasiti da tajming guranja javne debate pokazuje da se sasvim sigurno radi o uvođenju teme koja bi trebala skrenuti pozornost s Agrokora, i to u politički najosjetljivijem trenutku kada se očekuje rasplet situacije tj. provođenje pravih mjera za spas poslovanja, a koje će sasvim sigurno sadržavati i velika otpuštanja te prodaju imovine i nekih kompanija. Izgleda da se radi o bacanju kosti u javnost koja će se sasvim sigurno „potući“ oko nje te tako skrenuti pozornost sa zaista bitne teme. Uz to, polarizacija građana oko eura će razbiti i koheziju koji je do sada imala po pitanju Agrokora. Još jedan maestralan spin iz kuhinje HDZ-ovih stratega. Skrenuli su temu s Agrokora, a glavna opozicijska stranka je toliko izgubljena da im to sasvim prepušta umjesto da proziva zbog toga. Ali SDP ionako praktički ne postoji, bar ne u smislu u kojem bi trebala postojati najveća opozicijska stranka u državi, pa HDZ stvarno može raditi što želi.

To je politička dimenzija, ali koja je ekonomska?

30. listopada je u organizaciji Vlade RH i Hrvatske narodne banke (HNB) održana konferencija na temu „Strategija uvođenja eura u Hrvatskoj“ u hotelu Westin, da bi se sagledale pretpostavke za uvođenje eura, razmotrili učinci tog procesa te strategija upoznavanja javnosti s najvažnijim odrednicama. Sudionici panela su bili Maja Vehovec (EIZG), Marijana Ivanov (EFZG), Marina Ralašić (Štedopis), Emil Tedeschi (Atlantic grupa), Vedran Šošić (HNB), Božo Prka (PBZ) i Velimir Šonje (Arhivanalitika).

Uvođenje eura je samo formaliziranje postojećeg stanja. Hrvatska valuta i ekonomija su toliko vezane za euro i Eurozonu da je uvođenje eura samo formaliziranje postojećeg stanja. Hrvatska ima monetarni suverenitet, ali samo krnji, u smislu da se tečaj kune ionako ne može samostalno određivati prema potrebama gospodarstva niti bi takvo što bilo dobro. Da parafraziram g. Grčića: kad Eurozona kihne Hrvatska se razboli, kad euro kihne kuna se mora prilagođavati. Koji su razlozi tomu?

Prvo, Hrvatska je već visoko eurizirana država i ne može samostalno određivati monetarnu politiku. Pitanje apreciranosti kune se vuče od najranijih dana, ali činjenica je da je tečaj kune određen samom prirodom gospodarstva i procesa u njemu. Hrvatsko gospodarstvo ima nekoliko značajki i oko pitanja tečaja u HNB-u praktički vezane ruke. Najveći problem je u tome što većina duga - što državnog, što privatnog - je u eurima. Hrvatska ima dosta visok javni dug koji je većinom u eurima, a krediti građana su većinom eurizirani. To znači da bi bilo kakva devalvacija kune automatski podizala i javni dug i rate kredita građana. Građani primaju plaću u kunama, a kredite otplaćuju u eurima, devalvacijom kune bi njihove plaće vrijedile manje (jer je potreban period prilagodbe nominalnog rasta plaća u kunama i prilagođavanje novom tečaju), a rate kredita koje su u eurima bi ostale iste, tj. plaćali bi veći dio plaće na iste rate kredita. Isto bi se dogodilo s državnim dugom koji bi počeo rasti usporedno s devalvacijom kune te bi se javni dug automatski podizao (trenutno iznosi 81,9% BDP-a). Za detaljniju analizu pitanja precijenjenosti kune savjetujem da se pročita tekst Milana Deskara Škrbića na portalu Ekonomski lab koji odgovara na pitanje je li kuna stvarno precijenjena.

Hrvatski građani su primarno uzimali kredite u eurima jer nisu vjerovali valuti vlastite države, što je naslijeđe s kraja Jugoslavije i astronomskih stopa hiperinflacije kad je vrijednost dinara iz dana u dan bila sve manja. Iako je kuna vrlo stabilna valuta još od 1994. godine, čini se da je trauma hiperinflacije s kraja Jugoslavije ušla u narodnu podsvijest i unatoč toj stabilnosti građani joj nisu vjerovali dovoljno, što je za efekt imalo da je većina dugoročne kredite uzimala u markama i poslije u eurima. To je ušlo toliko u podsvijest naroda da se sve kupnje velikog iznosa automatski izračunavaju u eurima. Kada ste čuli da netko govori kako kupuje stan ili automobil i vrijednost kupnje izražava u kunama? Ljudi automatski visoke novčane iznose preračunavaju u eure (prije eura marke) što je jedan kulturološki odraz općeg nepovjerenja u domaću valutu.

Standardni argument za devalvaciju kune je da bi to potaklo izvoz i time proizvodnju te hrvatsko gospodarstvo od uvoznog i turističkog pretvorilo u proizvodno i izvozno. Ali to je vrlo slab argument, čak i ako izuzmemo probleme s zaduženosti države i građana u eurima. Prema nekim jednostavnim teoretskim postavkama devalvacija domaće valute pojeftinjuje izvoz, a poskupljuje uvoz te tako jedno potiče, a drugo smanjuje. Ali to je samo djelomično točno, jer se to događa samo u velikim ekonomijama s relativno visokom resursnom i proizvodnom bazom. U malim otvorenim ekonomija izvoz ovisi o uvozu, ma koliko to na prvu paradoksalno zvučalo. To ustvari znači da ako kompanija u Hrvatskoj želi proizvesti stroj, ona mora međuproizvode, tj. komponente za proizvodnju tog proizvoda većinom uvesti iz inozemstva jer u jednoj maloj ekonomiji vrlo vjerojatno neće biti dovoljno proizvođača potrebnih međuproizvoda. Posebno je to problem sa sirovinama koje mala država po samoj prirodi svoje površine mora uvoziti.

A tko je glavni uvozni partner Hrvatske? Zemlje EU, naravno, što znači da se većina međuprozivoda za proizvodnju gotovih proizvoda mora uvesti iz država koje koriste euro, a devalvacija kune bi poskupjela taj uvoz. Tako da je, čak i kada bismo zanemarili pitanje duga, efekt devalvacije kune na izvoz jako upitan.

Neki zagovaraju da se umjesto uvođenja eura provede "deeurizacija" gospodarstva te da se razbije ta povezanost Hrvatske s eurom. Nije jasno kako to učiniti kada vam svake godine ulazi 10-ak milijardi eura deviznih priljeva, većinom u eurima, kroz turizam. Dodamo li tome i 2 milijarde eura koje dijaspora svake godine šalje, onda stvarno nije jasno kako bi se ta deeurizacija provela, tj. koliki bi bili njeni troškovi. Recimo da se propiše obvezna rezerva banaka na devize po stopi koja je dva, tri ili četiri puta veća nego na kune. Banke bi tada aktivno radile na transformiranju štednje u kune pa bi štednja u kunskim depozitima imala veće kamate, ali veće kamate na depozite istodobno znače i veće kamate na kredite pa bi sami krediti postali skuplji. To je samo jedan od efekata deeurizacije, i pokazuje koliko bi taj proces zapravo bio štetan.

Ukratko, mala otvorena turistička zemlja jednostavno nema izbora nego uvesti euro. Usporedbe s državama kao Velika Britanija ili Poljska (koja je isto obavezna uvesti euro) su sasvim promašene, jer se radi o sasvim različitom tipu zemalja po svim parametrima te ne mogu biti reprezentativan primjer. Strah od velikog povećanja cijena je također neopravdan jer su mjerenja pokazala da je utjecaj uvođenja eura na rast cijena u novim zemljama članicama Eurozone bio zanemariv, od 0,2 % do 0,3 %. U odnosu na koristi od konvergencije kamatnih stopa prema prosjeku EU to je zaista minorna stavka jer će i država i građani imati pristup jeftinijem novcu zbog uklanjanja valutnog rizika koji je sada prisutan, kao i smanjivanja financijskog rizika zemlje jer će iza te stabilnosti stajati Europska središnja banka (ECB) koja je kudikamo moćnija od HNB-a, a to će se sigurno pozitivno odraziti na percepciju investitora i kreditni rejting zemlje te omogućiti jeftinije kredite i države i građana.

Nadajmo se da će budući političari imati dovoljno mudrosti i neće iskorištavati činjenicu da će se kamata na zaduživanje zbog ulaska u Eurozonu smanjiti i polakomiti se te još više zadužiti ionako zaduženu zemlju. To je problem koji se stvara kada postoji zajednička monetarna politika, ali ne i fiskalna, jer zemlje koje i nemaju stabilne državne financije iskorištavaju fiskalnu stabilnost zemalja kao Njemačka, tj. ulazak u Eurozonu im smanjuje kamate na zaduživanje zbog konvergencije stopama Njemačke. Hrvatska će postati „free rider“ na fiskalnoj stabilnosti Njemačke te će joj kamate na zaduživanje pasti, a ako političari to zloupotrijebe, onda će se kod nas ponoviti grčki scenarij.

Euro neće riješiti hrvatske probleme, ali će biti dobar instrument za njihovo rješavanje te ga zbog toga treba uvesti. Naša sudbina ne ovisi ni o euru ni o Europskoj uniji, ali i jedno i drugo možemo iskoristiti za poboljšanje vlastitog gospodarskog stanja.