Ovih dana se intenzivno raspravlja o uvođenju eura u Hrvatskoj i traže se argumenti za i protiv. Jedan od argumenata za uvođenje eura je taj što građani RH načelno ne vjeruju u kunu, što znači da je velika većina kredita u eurima i sve veće vrijednosti se izražavaju u eurima (kada ste zadnji put razgovarali o cijeni stana ili automobila u kunama?). Ta činjenica ograničava mogućnosti monetarne politike jer HNB ne može devalvirati kunu, a da istodobno ne narastu rate otplate kredita.
Kuna je od 1994. jako stabilna valuta. Iako Hrvatska deklarativno provodi režim fluktuirajućeg tečaja, što znači da tečaj valute nije fiksiran prema nekoj stranoj valuti i ne postoji gornja ili donja razina tečaja koji je HNB dužan „braniti“, u praksi se ipak s vremena na vrijeme intervenira na tržištu kako bi se održao tečaj kune stabilnim. Primarna zadaća HNB-a je da održava stabilnost cijena, tj. da održava stopu inflacije niskom, i tu zadaću je HNB svih ovih godina dobro obavljao.
Slika 1. prikazuje kretanje stope inflacije u Hrvatskoj od 1999. do rujna 2017. godine. Kao što vidimo, prosječna godišnja stopa inflacije nije prelazila 6,1% koliko je bila 2008. godine (iako je par mjeseci inflacija bila i iznad 8%). Od 2013. do 2016. imali smo blagu deflaciju tj. pad opće razine cijena, što je potencijalno veća opasnost od inflacije. Iako deflacija zvuči primamljivo, jer svi potrošači bi htjeli snižavanje cijena, problem je što deflacija znači i manje prihode i marže za kompanije. To zauzvrat dovodi do otkaza, slabijeg zapošljavanja i stagniranja plaća. Deflacija također uzrokuje i probleme na financijskim tržištima, kao što na primjeru Japana koji se tijekom 1990-ih borio s prolongiranom deflacijom koja je dijelom odgovorna za „Izgubljeno desetljeće“ kako se taj period naziva u kontekstu gospodarskog razvoja Japana.
Slika 1 - stopa inflacije u Hrvatskoj
Izvor: TradingEconomics, DZSZnači, za pronalazak krivca zbog kojeg građani RH ne vjeruju nacionalnoj valuti moramo tražiti dalje u prošlost, u vrijeme Jugoslavije. Jugoslavija se 80-ih gospodarski raspadala, a najbolji pokazatelj je bila upravo inflacija koja je bila prvo visoko galopirajuća (između 40-50%) pa je prešla u hiperinflaciju (iznad 50 % godišnje).
Godišnja inflacija u Jugoslaviji je već 1981. prelazila velikih 40% (usporedite to s Hrvatskom koja ne prelazi 6,1%), a to je bio samo početak. Kada inflacija dosegne tu razinu, onda se ona samo ubrzava iz galopirajuće (10-40%) u hiperinflaciju (iznad 50 %), a kada prijeđe u fazu hiperinflacije, onda ju je jako teško kontrolirati.
Jedan od uzroka gospodarskih problema Jugoslavije je bila naftna kriza koja je strašno pogodila Jugoslaviju koja je htjela svu svoju industriju zasnivati na do tada jeftinoj nafti. Slijedila je oskudica deviza i nafte, a to je prouzročilo i sekundarnu krizu nekih elementarnih proizvoda, a ne samo da se neko vrijeme vozilo automobile po pravilu par-nepar. Naravno, naftna kriza je samo ubrzala proces gospodarskog raspada Jugoslavije i dodatno iskristalizirala sve strukturne probleme takvog načina vođenja gospodarstva.
Kompanije u Jugoslaviji su bile mahom gubitaši i sasvim neefikasne te tehnološki zaostale u odnosu na kompanije sa zapada. Godišnji gubici poduzeća u Jugoslaviji su 1989. godine iznosili čak 15% BDP-a. Jugoslavija je bila, suprotno narodnom mitu, visoko zadužena država i 1983. godine je službeno bankrotirala, tj. nije mogla više vraćati svoje dugove. Kad zaduživanje više nije bilo moguće, prešlo se na inflatorno financiranje gubitaka, tj. tiskalo se sve više novčanica kako bi se isplatile plaće, što nije riješilo ništa, a uzrokovalo je hiperinflaciju.
Razmjeri te hiperinflacije su bili astronomski. Prema službenim podacima kumulativna inflacija od siječnja 1980. do siječnja 1990. je iznosila
733.467,3 posto. Za usporedbu, od siječnja 1994. do siječnja 2017. je iznosila
72,4 posto. Mislim da je to dovoljan pokazatelj razmjera brzine i intenziteta propasti Jugoslavije.
