Na hrvatskoj sceni se pojavio portal koji pokušava glumiti portale koji dolaze sa Zapada čiji je zadatak činjenično provjeriti točnost izjava koje se svakodnevno plasiraju u javni prostor. Faktograf, usprkos implikaciji u svom imenu da će govoriti o činjenicama, stvarima koje se objektivno mogu nepobitno i neupitno uspostaviti, zaudara po teškoj truleži i političkoj pristranosti.

U svom nedavnom članku, navedeni portal napada Uber zbog njihovog “manifesta” te ih proziva da krše zakone. Samu upitnost moralnosti zakona koji služe da klijentelistički čuvaju pojedine skupine ljudi te im daju monopolistički položaj, ali i moralnu dužnost slijediti takve oportune zakone, već sam objasnio u svom prethodnom članku.

I tako je portal koji je predan analizi činjenica "zabunom" zaboravio spomenuti neke činjenice.

Članak na Faktografu počinje tezom da Uber krši zakone, gdje navode primjere drugih zemalja, izjavu njihovog osnivača, a koju zaključuju s odgovorom “da”. Samo zlonamjerna ili neupućena osoba može na ovaj način formirati pitanje. Prvo, zakoni (ljudski) nisu objektivna mjerila koja su svugdje ista. Svaka zemlja ima svoje zakone. I dok se mnogi zakoni poklapaju (ne smije se krasti, ne smije se ubijati...), i dalje postoje značajne razlike između pojedinih država. Primjerice, dozvoljenost Uber platforme. Na pitanje: “Krši li Uber zakone” se odgovara protupitanjem: “Čije zakone?”. Hrvatska nije niti Bugarska niti Danska niti Kina, ali niti Sjeverni teritorij Australije. Implicirati da zbog zakona pojedinih zemalja koje su drugačije regulirale pojedinu djelatnost ta ista djelatnost mora biti protuzakonita i u Hrvatskoj, notorno je izazivanje zablude kod čitatelja.

Druga teza o nelegalnosti djelovanja dolazi kroz dvodijelni članak u kojem se esejski objašnjava zašto Uber nije legalan. Referencu koju povlače dolazi iz Harvard Business Reviewa, zaista uglednog izvora. S tim rečenim, da su se potrudili samo pročitati navedeni članak, primijetili bi da u podnaslovu “Uber’s Fundamental Illegality” (Uberova temeljna nezakonitost) ne stoji niti jedan razlog zašto je nelegalan. Nema poziva niti na jedno načelo, odredbu, zakon, stavak. Ništa. Čak se niti ne odnosi na Hrvatsku nego na njihovu praksu u SAD-u koji ima drugačije zakone. Čitav taj paragraf govori o Uberovom nastanku, njegovoj prednosti nad konkurencijom, njegovoj borbi s lokalnim vlastima (pazi iznenađenja, lokalni šerifi i drugdje u svijetu žele reketariti poslove), ali i o tome kako bi takvu tehnologiju također i konkurencija mogla uskoro razviti. E pa mogla bi, ali nije.

Ima poslovica koja kaže: “Tko gubi, ima se pravo ljutiti.” Ne vidim kako bi ta ljutnja ipak opravdala pravno djelovanje, a još manje zabranu.

Ono što Faktograf pokušava istaknuti je da postoji pravna nedorečenost u nekim poljima. Nedorečenost znači da ne postoje zakoni koji reguliraju određenu aktivnost ili ponašanje. Temelj svake zdrave i normalne demokracije je načelo odnosa države i pojedinca prema zakonima koje kaže: Pojedincu je dozvoljeno sve što nije izrijekom zabranjeno, a državi je dozvoljeno samo ono što je izrijekom dopušteno. To je građanima dalo slobode koje danas uživaju, a tiranima oduzelo vlast i arbitrarnost u djelovanju.

Faktograf bi prvi trebao znati cijeniti takav princip. No, što to znači za Uber ili taksi? Taksi je aktivnost koja je jasno definirana zakonom. Postoje neka preklapanja, neki zakoni više puta reguliraju istu stvar na različite načine koji mogu proturiječiti jedan drugome. Ali to znači da onda jedan zakon ne vrijedi. Činjenica je da  vozači koji voze pomoću Uber platforme koriste drugačiji pravni model. Onaj koji je zakonit. On je sličan taksi uslugama. Ali nije isti. Slično je napisati članak pun laži i članak pun poluistina. Ali nije isto. Poluistine se teško osporavaju i stvaraju zablude zbog selektivnog iznošenja činjenica.

Tek kao opasku ću napomenuti da mi je promaklo shvatiti kako se analiza nečijeg ponašanja koje se karakterizira kao “divljačko” može smatrati objektivnim i činjeničnom. No, to je samo mala kap u moru subjektivnih doživljaja koji nisu činjenice.

Ipak, prave neistine tek dolaze.

Najprije korištenje pojma nelojalne konkurencije. To je pojam koji se posljednjih godina stalno mota po javnom prostoru, ali rijetki razumiju što on ustvari znači. Ukratko, nelojalna konkurencija je situacija u kojoj jedan od konkurenata, kroz nepoštivanje zakona, ostvaruje značajnu prednost pred drugima. Problem predstavljanja ovog problema kao nelojalne konkurencije je u evidentnom Faktografovom nerazumijevanju temeljnih pojmova. Nelojalna konkurencija bi bila kada bi vozači, koji koriste Uber platformu, vozili kroz trake koje su rezervirane za taksiste, stajali na stajalištima za taksiste i sve ostale stvari koje su rezervirane isključivo za taksiste, ali bez pridržavanja pravila o toj usluzi. Ti vozači to ne rade. Oni u prometu sudjeluju kao najobičnije vozilo. Oni ne poznaju grad, treba im GPS. Oni ne smiju voziti po povlaštenim područjima, voze se kroz gužvu kao i ostali. Oni nemaju visoko obrazovanje po pitanju vožnje i zato ne nude jednaku kvalitetu za putnika (tko ne vidi sarkazam u ovoj rečenici, sam si je kriv).

Nelojalna konkurencija, s druge strane, je kada pojedina skupina ljudi okupira javni prostor, onemogući građanima normalan promet, silom i napadima pokušava isključiti konkurenciju, lobira političarima da se konkurencija zabrani, a ipak kao organizacija prolazi nekažnjeno, dok njezini članovi dobivaju lagane packe po prstima u obliku prekršajnih prijava jer su politički slizani s vladajućima. Zvuči li vam poznato?

Najneistinitija teza ovog članka, obmanjujuća preko svake mjere pristojnosti, je teza da Uber ne plaća porez. Dragi čitatelju, pokušajte ovo zamisliti. Uber, trgovačko društvo koje se bavi izradom aplikacije, izbjegava plaćanje poreza u nekoj državi koja ima vojsku, policiju, suce, inspektore i ostale, čije je neplaćanje poreza poznato, a usprkos tome direktori i zaposlenici rade i žive normalne živote, baš ovdje, među vama. Uber evidentno nije pod skutama vlasti, za razliku od njegovih konkurenata, pa nije za očekivati da mu vlast prikriva porezni dug kao što je to bilo na primjer u slučaju Agrokora. Koja normalna osoba može podržavati tezu da Uber radi nešto nelegalno poput neplaćanja poreza, a ne snosi kaznu?

Istina je da Uber, kao i sve druge strane kompanije, vrlo vjerojatno prebacuje dio dobiti kako bi smanjio poreznu osnovicu. Ali to je po zakonu. Tako je zakon oblikovan. Tvrditi da je takvo ponašanje protuzakonito je potpuna neistina.

Faktograf je očito upoznat s Uberovom poslovnom praksom do samih detalja. Nažalost, iz ovoga što smo vidjeli, upitno je koliki je dio izostavio. Sadržaj članka je manjkav i navijački. Istina se selektivno iznosi tada kada je pogodno. Poslovni modeli se analiziraju na razini srednjoškolskog razumijevanja predmeta “Politika i gospodarstvo”. Na kraju se zaključuje da Harvardova publikacija nije “komunjarska ni antitržišna niti nazadnjačka”. Vrijednosne kategorije poput “truo do srži” nisu nešto čime bi se trebali razbacivati. Žao mi je što je ime “Faktograf” potrošeno na tako subjektivan portal.