Prostitucija je jedno od onih pitanja gdje se ljevičari i desničari savršeno slažu. Od svih svjetonazora i ideologija, samo istinski liberali su na strani radnica i radnika u seksualnom biznisu te se zalažu za njihovu slobodu da se nesmetano bave svojim poslom.

Konzervativci i nacionalisti su protivnici legalizacije prostitucije prvenstveno iz vjerskih razloga. Dakle, korijen njihovog protivljenja ovom poslu je isti kao i korijen njihovog protivljenja pornografiji, gay pravima, trans pravima itd. Njihova potreba za nametanjem religijskih moralnih vrijednosti vezanih za osobnu seksualnost cijelom društvu je jedno od osnovnih obilježja njihovog svjetonazora. Iznimka su samo paleokonzervativci, oni se isto žestoko protive prostituciji i svim po njima "devijantnim" ponašanjima, ali barem ne žele državu da se upliće sa zakonskim zabranama.

Ljevičari su protiv legalizacije prostitucije iz drugih razloga. Tu je prvenstveno feministički pokret koji smatra da je prostitucija "objektivizacija" ženskog tijela i po njima su prostitutke "žrtve" (bez obzira što one same žele to raditi). Drugim riječima, ljevičari odbacuju slobodnu volju žene i smatraju da je društvo treba "zaštititi" od njenog vlastitog izbora, na način da joj jednostavno zabrani rad koji oni smatraju ponižavajućim.

Liberalni argumenti za legalizaciju prostitucije su sloboda upravljanja privatnom imovinom (vlastitim tijelom), seksualna sloboda i sloboda tržišta. Svatko ima pravo izbora odlučiti što će raditi za život i što će raditi sa svojim tijelom dok god ne šteti drugome. Dok su svi akteri punoljetne i svjesne osobe, dok nema nasilja niti prisile ni prema kome, to je jednostavno osobna stvar onih koji u tom odnosu sudjeluju.

Prostitucija je u većem dijelu svijeta i dalje strogo zabranjena, a postoje različiti modeli kako se države bore s njom. Prije dvadesetak godina skandinavske zemlje počele su uvoditi novi model zakona o prostituciji. To je tzv. "Nordijski model" koji su predlagale feministice, a on je prebacio kaznenu odgovornost sa seksualnih radnika na njihove klijente. Dakle, ako policija uhvati prostitutku na djelu, ona će biti puštena, a njen klijent će biti kažnjen.

Sve skandinavske zemlje usvojile su taj feministički model, a za njima i Kanada te Velika Britanija. Europska komisija je predložila svim zemljama članicama EU da usvoje taj model pod pretpostavkom da će to smanjiti prostituciju. Međutim, smanjila se samo javna prostitucija, a povećao se rad "u podzemlju". Svjedočanstva samih prostitutki govore da one nisu sretne takvim rješenjem jer im onemogućuje normalan rad i tjera ih da rade "na crno".

"Šveđani vjeruju da prostitucija fundamentalno degradira žene. Za njihovo je društvo spolna ravnopravnost ultimativni cilj i misle da je prostitucija nekompatibilna sa spolnom ravnopravnošću. Zato je ne žele dopustiti, čak i pod cijenu ograničavanja osobnih sloboda. Njihov zakon kaže da je prostitucija loša, ali neće kažnjavati one koji od prostitucije žive", objašnjava Michelle Goldberg, novinarka koja je istraživala Nordijski model.

Postoje i svijetli primjeri, kao što je Švicarska, koja je legalizirala prostituciju još 1944. godine, zatim Nizozemska. Njemačka je to učinila 60 godina kasnije, a potom i Novi Zeland koji se posebno ističe zato što nudi policijsku i pravnu zaštitu čak i onim prostitutkama koje su se doselile bez novozelandskih dokumenata. Novi Zeland je omogućio prostitutkama da vrlo lako otvore vlastiti biznis i tako se osamostale uz svu zaštitu države. Zato su mnoge žene, koje su odabrale taj posao za životni poziv, pohrlile upravo u Novi Zeland.

Novozelandski model je jednostavan: Nije protuzakonito prodavati seksualne usluge, voditi bordel ili kupovati seksualne usluge. Protuzakonito je uvlačiti mlađe od 18 u prodaju ili kupovinu seksualnih usluga.

Novi Zeland ima i posebne klinike za seksualne radnike te organizacije koje pomažu prostitutkama u problemima s kojima se susretnu. Ako klijent postane nasilan ili odbije platiti, uvijek mogu bez brige pozvati policiju (što prostitutke u zemljama gdje je prostitucija zabranjena ne mogu napraviti jer će policija prvo privesti njih). Seksualna radnica Bella, koja je došla iz Velike Britanije zbog posla u Novi Zeland, u razgovoru za novozelandski portal Stuff objašnjava zašto je Novozelandski model najbolji za prostitutke:

"U Londonu sam imala prijateljice koje su se bavile tim poslom, ali stalno su imale nekih problema sa zakonom. Tamo je to prilično opasno. I ja sam htjela to raditi, ali sam se bojala ući u biznis. Tek kad sam se preselila u Novi Zeland, mogla sam opušteno početi raditi. Sad zarađujem jako dobro. Ne moram to raditi, ja sam izabrala da to radim. Mislim da to čak i plaši ljude. Kažu mi: 'Zašto to radiš? Zašto želiš imati seks sa starim muškarcima?'. Ne, ja se svojevoljno želim j... s njima. Novi Zeland je najslobodnije i najbolje mjesto na svijetu za prostitutku."

Ako ne vjerujete Belli, pitajte bilo koju od 3.500 seksualnih radnica i radnika u novozelandskoj industriji, piše Stuff. Mnogi izražavaju svoje oduševljenje zakonskim mogućnostima i činjenicom da su tretirani poput bilo kojeg drugog radnika u bilo kojem sektoru, a država ih maksimalno pušta da vode posao onako kako one žele.

Naš model, u Hrvatskoj, je gori ne samo od Novozelandskog, već i od feminističkog Nordijskog modela. Ovdje prostitutke nemaju praktički nikakva prava i ako budu opljačkane, prevarene ili pretučene nemaju se kome žaliti jer bi policija i njih kaznila. Možda bismo se trebali ugledati na Novi Zeland, i kad je riječ o fiskalnoj i ekonomskoj politici i kad je riječ o reguliranju seksualnog rada.