Ljeto mi je najdraže doba godine. Možda zato što sam rođena usred ljeta u gradu na moru. Uvijek sam se zbog te sretne okolnosti smatrala nekako počašćenom. Moja prva sjećanja su kako prevrćem kamenčiće u plićaku pred obiteljskom kućom i tražim zvjezdice i pužiće, kako hvatam ribice na teglu pa ih puštam, kako trčim po užarenom kamenjaru, kako su noći vruće, kako vrištimo od užitka danju, a kad se smrači tiho družimo do kasno u noć, kako smola miriši, kako je koža slana, kako cvrčci cvrče na čvoru crne smrče, kako plivam, i plivam i plivam… Nije važan stil, niti brzina, niti udaljenost već potonuće u vlastite misli i gubitak pojma o vremenu. Sve je nekako neiskvareno i nevino.

Kvart u kojem sam odrasla se nije puno promijenio od mojeg djetinjstva do sada. Susjedi su još uvijek izuzetno srdačni i prijateljski raspoloženi. Blok kuća koje okružuju moju sam oduvijek osjećala kao proširenu obitelj, iako smo s tek jednom obitelji u rodbinskim odnosima. Novi ljudi se uglavnom nisu doseljavali, a domaći se nisu odseljavali. Svi se kupamo na muliću pred kućom. Premda zauzimamo dio grada uz more i živimo u obiteljskim kućama, u našem kvartu se gotovo nitko ne bavi turizmom. Nije nam potrebno. Vršnjaci s kojima sam odrasla negdje rade, ili ne rade, digli su kat na roditeljskim kućama da smjeste obitelj. Nisu pretjerano ambiciozni, ali su jako dobri domaćini. Sve je nekako poznato i prisno.

Jedan susjed je zaposlen kao vozač u lokalnom proizvodnom Poduzeću. Radi od pet sati ujutro. Kamion kojim razvozi Proizvode za maloprodaju mi je parkiran pod prozorom. Svako jutro me probudi prilikom paljenja. Nekad uspijem ponovo zaspati, a nekad ne. Ne ljutim se što me je probudio, i inače imam problema sa spavanjem.

Susjed se već oko deset vraća s posla. Donosi doma cijelu kašetu Proizvoda. I tako svaki dan. Izbrojala sam da je u kašeti pet - šest komada, svaki komad vrijednosti prosječno dvadesetak kuna. Nema dvojbe da je susjed nedozvoljeno prisvojio Proizvode u vrijednosti stotinjak kuna. Valja reći da susjed poklanja višak Proizvoda ostalima u ulici (uvijek istima). Nije li divna ta društvena solidarnost?

Nakon ručka i odmora, susjed dolazi do kamiona i istače nekoliko litara goriva u kanticu. Možda pet–šest litara, dakle, vrijednost oko četrdeset–pedeset kuna. Poduzeće to vjerojatno neće niti osjetiti. Promet je od ranog jutra gust, kolone su dugačke, na semaforima su zastoji, a kamioni su stari. Normalno da je potrošnja goriva malo veća. Susjed će kasnije preliti gorivo u svoj osobni automobil.

Predvečer se kamion priprema za sutrašnju ranojutarnju šihtu. U teretnom dijelu su preostale drvene palete na koje se inače slažu kašete s proizvodima prilikom izlaska iz pogona, radi efikasnosti u transportu i distribuciji. Susjed unosi u dvorište dvije–tri palete, kako koji dan. Sprema ih iza kuće. Kasnije će ih rastaviti i ispiliti na komade. Drvo će mu u zimu poslužiti za ogrjev. Malo sam prosurfala internetom u potrazi za cijenom drvenih paleta. Od Njuškala, preko Bauhausa do Zaprešićanke te ovisno o dimenziji, cijena jedne nove drvene palete varira od 15 do 40 kuna. Susjed je priskrbio još šezdesetak kuna.

Summa summarum, susjed dnevno priskrbi oko sto pedeset do dvjesto kuna.

Razmišljam kako bi susjed reagirao kad bi Poduzeće uvelo kontrole i uhvatilo ga u opisanim radnjama. Sigurno bi se prvo pozvao na braniteljski status. U Dalmaciji to uglavnom pali. Doduše, u posljednje vrijeme je i branitelja već svima preko glave pa se u slučajevima nužde poseže za PTSP-om. E, to je učinkovito jer nikad nisi siguran ima li stvarno PTSP i je li se razoružao. U krajnjoj liniji, ako bi mu baš prijetili otkazom, obratio bi se sindikatu. Sindikat sigurno ne bi propustio naglasiti teške uvjete rada vozača, neklimatizirane kamione, niske plaće te neprijateljstvo Poduzeća prema radnicima. Sindikat bi sigurno zaštitio svojeg dugogodišnjeg člana od otkaza.

Budući da se radi o mojem umiljatom susjedstvu koje infantilno portretiram na početku teksta, još uvijek govorim o prisvajanju. Međutim, literatura barata pojmom „kriminal“.

Osim što je kulturološki neprihvatljivo i društveno štetno (unatoč prividnom blaženstvu prilikom dijeljenja ukradenih Proizvoda), propitujem viđeno i kao ekonomistica. Pitam se može li Poduzeće od ukupno tristotinjak radnika podnijeti svakodnevnu krađu. Ako trećina od tristo radnika dnevno, na ovaj ili onaj način, drpi oko 150 kuna, to je ukupno dnevno 15.000 kuna, odnosno mjesečno 450.000 kuna. To je mjesečno 60.000 eura. Odjednom od prividno simpatične društvene solidarnosti dođemo do značajne ugroze za opstojnost Poduzeća kroz izgubljenu dobit i povećane troškove.

Zato se smatra da je krađa od strane zaposlenika jedan od glavnih čimbenika propadanja malih i srednjih poduzeća. Nije to pojava karakteristična samo za Dalmaciju. Isti problem postoji u cijelome svijetu, i to s rastućim trendom. Procjenjuje se da su u Ujedinjenom Kraljevstvu 2004. godine, zaposlenici ukrali poslodavcima oko 1,5 milijardi britanskih funta dok su američki savezni sudovi procijenili da su 2014. godine američka poduzeća gubila zbog prevare i krađe oko 5% svojeg godišnjeg prihoda.

Poznato je da neopravdano sniženje plaća podiže stopu krađe zaposlenika i da je glavni motivator za krađu zaposlenika osjećaj nepravde. Osim toga, zaposlenici koji vide druge kako kradu i sami se odlučuju na isto ponašanje, ocjenjujući ga prihvatljivim kad to svi rade.

Stoga ću onu našu poznatu dalmatinsku uzrečicu „Ko ovo more platit?“ razmatrati u sasvim drugom svjetlu kad je sljedeći put čujem.