Prema glasovima naših fanova na Facebooku, u žestokoj konkurenciji za našista godine pobijedio je SDP-ov saborski zastupnik i bivši ministar poduzetništva i obrta Gordan Maras s ovom izjavom iz studenog:

"U ovom trenutku poruka koju šalje Vlada da zaposleni u javnim službama ne zaslužuju značajno povećanje primanja, i ta je poruka antidemografska jer ih se šalje da bolje životne uvjete traže izvan Hrvatske."

Maras se, dakle, pita što će biti sa zaposlenicima u javnim službama ukoliko im Vlada ne poveća plaću za više od 3 posto. Uplašio se čovjek da će nam javne službe otići raditi negdje van. Što je najgore od svega, Plenković ga je na kraju poslušao pa je uz prošlogodišnje povećanje plaća od 3 posto još dodao i novo povećanje od početka 2019. za dodatnih 2 posto.

Gospodin Maras može biti zadovoljan, vlada je udovoljila sindikatima, Hrvatska neće ostati bez uhljeba. Ono što je meni fascinantno u cijeloj toj priči oko plaća državnih i javnih službenika te zaposlenika u javnim poduzećima koji u prosjeku već primaju 30-ak posto veća primanja od zaposlenika u privatnom sektoru, to je toliki strah od njihovog odlaska u inozemstvo.

Samo da napomenem jer sigurno će netko od uhljeba postaviti pitanje smatram li sve državne zaposlenike uhljebima. Ne, naravno da nisu svi uhljebi. Ali većina je. Zato što je većina zaposlena preko veze - bilo rodbinske ili stranačke - i većina je realno višak i teret gospodarstvu.

Broj državnih zaposlenika se konstantno povećava, ne smanjuje. Na svaki natječaj javlja se i više kandidata nego što je potrebno, što znači da su poslovi u državnoj i javnoj službi i dalje atraktivniji od rada u privatnom sektoru. Ako bismo se poslužili zakonom tržišta, u javnim i državnim službama nema potrebe za povećanjem plaća jer uhljeba sigurno neće nedostajati. Oni koji nisu zadovoljni i mogu naći neki posao vani, brzo će biti zamijenjeni. Ali ljudi koji žele raditi u državnoj ili javnoj službi obično nemaju volje ići u inozemstvo jer ih tamo sigurno ne čeka posao za državu. Tamo se moraju boriti za svoje mjesto u privatnom sektoru.

Znači, strah za državne zaposlenike posve je nerealan. Nećemo ostati bez uhljeba. Dok smo gubili stotine tisuća radnih mjesta u privatnom sektoru, nitko nije pitao što će biti s tim ljudima i što ako oni odu iz zemlje (a većina ih je otišla iz zemlje). Dok kod državnih poslova svi su toliko zabrinuti za njihovu budućnost.

Kad god bi se spomenula potreba da se otpusti nekoliko desetaka tisuća ljudi iz javnog sektora, dočekalo bi vas pitanje: "A što će biti s tolikim ljudima? Kako ih zbrinuti?"

Uopće ne vidim problem. Neka se snalaze na tržištu poput svih ostalih. Naše tržište ionako je preslabo i treba više poduzetničke inicijative. Mnogi u javnim službama su "zarobljeni", dobili su financijsku sigurnost, a u zamjenu trebaju biti nekreativni i tako im se ubija poslovni duh. Da ih se prepusti tržištu, oni bi možda iz nužde postali privatni poduzetnici i bili uspješni kotači u gospodarstvu. Postali bi korisni i sebi i društvu!