Kad je onomad Plenković iz briselske zavjetrine dočekao svojih 5 minuta, sve se odvilo prema već viđenom HDZ scenariju – van sa starim predsjednikom i njegovom klikom, živio novi Vođa. Sklepala se većina s manjinama, razdijelio se plijen, položaji, agencije, a za one koji su kasnije stigle se dodalo i pokoje ministarstvo. Ukratko, sve kako već ide desetljećima – jedan model gdje je važno očuvati partijsku vlast i to na način da se prvo namiri članstvo, a onda i sve ovisne kmetove stupnjevanom koristi od vrha prema nižim ešalonima. Moglo bi se to čak nazvati i nekom vrstom „trickle-down“ uhljeb ekonomije – premijer i ministri dobivaju najveći dio kolača na upravljanje, a onda se to lagano spušta podobnim u županije, općine, gradove, sve do komunalnih poduzeća, nacionalnih parkova, naplaćivanja parkinga...budući da država sve kontrolira, država sve to može i podijeliti svojima na upravljanje.

Model je prilično snažan jer ide od samog dna i drži mnoge u ovisnosti i pokornosti, a ako vam se čini poznatim, to je zato jer se ne razlikuje previše od modela jedne druge partije koja se zvala SKH. Ova modernija verzija je samo prilagođena kontekstu demokracije i slobodnog tržišta gdje nijedna od te dvije stavke ne funkcionira baš najbolje. Eto, imamo više stranaka, ali sve guraju isti model, a imamo i slobodno tržište i ekonomiju koju se stalno guši suludom regulacijom i abnormalno visokim porezima. Država prije svega, a država to su stranke i pridružena masa ovisnih o njima.

No, unatoč svemu, nekako mi se čini da je Plenković zadnji premijer koji je mogao mirne duše preuzeti kormilo i nastaviti po starom. Svaka fešta dođe svome kraju, ako već ne aktivnim otporom protiv iste, onda se prije ili kasnije okolnosti poslože tako. Ipak barem i formalni kontekst demokracije, otvorenog tržišta i EU članstva dovodi do toga da sve veći broj ljudi glasa nogama i odlazi iz takve države. Kad se to poveže i s već dugotrajnim demografskim problemom i većom svijesti ljudi da ovako neće moći zauvijek, stvari se krenu lagano rasplitati. Pogledajte samo stanje po većim strankama:

HDZ – već zadnje tri vlade su na vlasti u koalicijama, a ova se drži na Sauchi i još ponekoj ruci. Milinovićev pohod na centar Zagreba iz Like je uglavnom viđen kao nekakav cirkus i unutarstranačka borba, ali zapravo je prvi pogled na to kako će izgledati borba pečatima između uhljeba kojima nestane „radnih“ mjesta. Kad jednom bude više guzica nego stolica, cijela ta Ponzi shema stranačke veleuprave će se rušiti ovakvim igrokazima. HDZ ionako uvijek pleše na rubu raspada, samo ga kupovanje odanosti članstva drži na životu.

SDP je uredno gurao istu priču, iritantno je zavijajući u nekakav celofan socijaldemokracije, ljudskih i radničkih prava, a raspadom ovog modela će se naći dosta arheoloških slojeva upravo socijaldemokratskih uhljeba koje će trebati ukloniti. Oni su se pod Berinim vodstvom krenuli raspadati sami od sebe, a još veće se osipanje očekuje kad na sljedećim izborima osvoje još manje potencijala da članstvo drže sretnim.

HNS, ovo što je ostalo od njega pod tim imenom, je već hodajući mrtvac, samo se čeka formalnost pogreba na sljedećim izborima – dosadašnji partner SDP ionako hropće, a HDZ ih ionako drži samo do prve okuke. Teško je zamisliti da će HNS ikad više biti ona stranka koja je od ovakvog modela i najviše profitirala, imajući indeks uhljebljivosti daleko iznad realne političke snage.

IDS se trese od Uljanika, izaći će još takvih afera koje će pokazati i najnaivnijima da su oni ništa više nego lokalna verzija HDZ-a. Čak i da se još neko vrijeme održe, to će biti strogo lokalno, a za nacionalnu razinu već nemaju partnera, jer kao što rekosmo, SDP-u je dosta i vlastite muke, a Pametno je pametno pobjeglo na vrijeme od te ekipe, uključujući i HNS-ov otpadak, GLAS.

Eto, izgleda da je partitokracija lagano na aparatima ili taj proces neminovno kreće, ali ne bih se zakleo da su to isključivo dobre vijesti. Alternative su još slabe ili nikakve. Recimo, Most je napravio kardinalnu grešku što se s HDZ-om išao tući na njihovom terenu. Ušli u dvije vlade, to se razdijelila ministarstva, državni tajnici, Petrov bio predsjednik Sabora, kao krenimo po starom, pa ćemo riješiti nešto putem. I to je bio kraj Mosta. Ako ne kreneš mijenjati sam sustav, on će te progutati i tu je HDZ na vrhu svoje igre. S druge strane, Živi zid sa svojom suludom destrukcijom i nepoštivanjem ustaljenih pravila igre više unosi nervozu u stare partije. Kad nisu na svom terenu, HDZ postaje slab, dezorijentiran i ono što zapravo jest – heterogena skupina ljudi kojima je jedini interes dobro živjeti od stalne prikačenosti na državu i naše novce.

Ovdje je glavna šteta u cijeloj priči što ne postoji još politička snaga koja bi unijela kreativnu destrukciju u sadašnji sustav. Ona koja bi od prvog dana skresala moć države i stranaka i odbila raditi po starom. I koliko vidim, ne nazire se još. Svi bi nešto petljali sitnim, parcijalnim rješenjima, jel PDV ovoliko ili onoliko, umjesto da se krene od samog početka, sad sve ponovo i po mogućnosti sve suprotno od onog što je do sad bilo.

Treba naći novi model upravljanja državom, za početak, novi izborni sustav, novi teritorijalni ustroj, rezanje svega što nije apsolutno potrebno i okretanje prema jakoj ekonomiji, obrazovanju i jačanju osobne odgovornosti građana da takve promjene stalno traže, a ne samo onda kad sve ode kvragu.

Inače, mogu propasti partije i to će nam donijeti nemalu radost, ali to je tek početak.