Splitski gradonačelnik objavio je smiješni vodič za turiste u kojem ih upozorava da poštuju lijenost i nerad kao splitski tradicionalni identitet, a sada će Gradsko vijeće ograničiti rad kafićima do ponoći.

Prolazeći jednom preko splitskog Pazara, uhvatio sam ovaj fragment razgovora dvije bakice koje tamo prodaju voće i povrće: "A šta ja znam, meni ti je bolji Airbnb od Bookinga..." Da, do toga smo došli i to se može gledati na dva načina – kao napredak u korištenju tehnologije, širenje posla s prodaje hrane i prilika za bolju zaradu ili kao konačan dokaz da je povampireni neoliberalni kapitalizam i trka za ekstraprofitom obuzela sve i svakoga.

I nema boljeg grada u Hrvatskoj od Splita da se primijeti sva podvojenost razmišljanja oko turizma i njegovih učinaka.

Split nije predugo na turističkoj karti kao atraktivna destinacija, dugo godina je bio tranzitni grad prema otocima i većina turista bi vidjela samo trajektnu luku. Onda se donekle promijenila struktura gostiju, obitelji s punim autima koje idu na vikendice u malim mjestima zamijenili su back-packeri koji dolaze jeftinim letovima i radije ostaju u gradu. Ta promjena se dogodila prilično brzo i neočekivano, ali za divno čudo, ponuda je vrlo brzo pratila te promjene i nikli su brojni hosteli, restorani, apartmani i Split zadnjih godina ima dosta dugu sezonu punu stranih gostiju u samom gradu. Ogroman broj ljudi na neki način ima koristi od turizma, ako ne već direktnom zaradom, onda bar time da se u gradu, u kojem se uvijek kukalo da se ništa ne događa, sad možda i previše toga događa.

Festival Ultra je možda najbolji primjer – događaj svjetskog kalibra na kojem pola grada odlično zaradi, a druga polovica prigovara oko gužve, buke, smeća, ćudoređa, pakla droge i alkohola... Novinski članci o razuzdanim partijanerima su postali svakogodišnja pojava kao oni o cijeni kave na Stradunu. Istina je da je nagli i ubrzani dotok turista donio sasvim očekivane probleme s gradskom infrastrukturom i svime onim što se može očekivati kad je na nekom mjestu u isto vrijeme puno ljudi. U tom slučaju nema druge nego da se grad pozabavi time kako što više umanjiti negativne strane turizma, pokušavajući zadržati ono što je dobro, konkretno, da od turizma mnogi žive.

Pogoditi tako delikatnu ravnotežu između visokoprofitnog turizma i kvalitete života u gradu je inače težak zadatak, a prepušten hrvatskim, i to lokalnim, političarima je gotovo nemoguć. Ako u ovoj priči postoji dvije strane medalje, možete se kladiti da će hrvatski lokalni političar instinktivno izabrati krivu, a kao plus još će se uz to koristiti krivim metodama.

Tako je splitski gradonačelnik, koji nominalno i ponašanjem nije Kerum (ali je s njim u koaliciji), izdao nekakav proglas turistima – Respect and Enjoy. Taj uradak je besramna kopija amsterdamskog programa istog imena, ali po sadržaju nemjerljivo besmisleniji.

Splitska kopija priča nekakve bajke o piciginu, Hajduku, fjaki, lijenosti, spavanju i zapravo je pasivno-agresivna lista želja kako bi mi htjeli da se turisti ponašaju tako da nam što manje smetaju.

S druge strane, Amsterdam je imao dugi niz godina i još uvijek ima problem s ogromnim brojem posjetitelja od kojih dobar dio olako shvati liberalnost oko prostitucije i droga pa misle da je sve dopušteno. Njihov Respect and Enjoy je ozbiljan program kojim se pokušalo smanjiti negativno ponašanje i to edukacijom i ciljanim oglašavanjem za određene grupe. Na taj način smanjuju potrebu za policijskim djelovanjem, sudovima i ne ugrožavaju onu većinu turizma koji gradu donosi ogromnu dobit.

Problem za Hrvatsku je u tome što za pametne politike treba imati bar donekle pametne političare, nešto novca i stručnih ljudi da ih osmisle i viziju dalju od broja noćenja i dijeljenja koncesija pajdašima. U nedostatku svega toga, političari tipa Opare posežu za onim što znaju – kazne, ograničenja i opći stav koji odbija normalne goste.

Još jedna stvar koja komplicira cijelu priču je uvjerenost Splićana da je grad nešto jedinstveno i neponovljivo, izniman po mnogo stvari. Realnost je ipak bliža tome da Split nije Amsterdam, niti New York, ni London ni Pariz. Kako god je naglo iskočio na svjetskoj turističkoj mapi, isto tako može sutra nestati s nje, promjenom trenda i interesa.

Pazi što želiš, možda se i ostvari – Split je htio biti važan i poznat grad pun života, to se donekle i ostvarilo. Sad kad neki žele da postane opet miran i uspavan mediteranski gradić, moglo bi se i to ostvariti. Svaka od te dvije opcije ima svoje prednosti – nema buke, ali nema ni para. Konstanta u svemu je da političari, kao ogledalo naroda, imaju zadivljujuću sposobnost da sami sebe upucaju u nogu pa se pitaju – kako to?