"Ulaskom u stranku izgubili ste dio svog suvereniteta. Oni koji će glasati protiv, trebali bi razmisliti o drugim političkim opcijama...Nema glasanja po savjesti."
– Branko Bačić, 11.4.2018.

Najveća tuga hrvatske politike je u tome što je najbolja oporba vladajućoj stranci ona sama. Svjedoci smo potpune političke dominacije HDZ-a još od izbacivanja Mosta iz Vlade i potpune bezidejnosti glavne oporbene stranke SDP-a te nemogućnosti da oporba na bilo koji način ugrozi HDZ-ovu dominaciju. Demokracija ne može funkcionirati bez jake oporbe, stoga se Hrvatsku može u ovom trenutku nazvati propalom demokracijom.

Ma koliko to bilo teško priznati, moramo se suočiti s istinom da nijedna oporbena stranka nema političkog i stručnog znanja da parira HDZ-u. Jedino HDZ ima jak kadar i jedino je HDZ doista nacionalna stranka, u smislu da postoji dosta dobro organiziran u svakom dijelu RH. Njegovi ga birači zbog toga imaju pravo smatrati jedinom nacionalnom strankom, jer on to zaista je.

Situacija s HDZ-om je ublažena verzija situacije s komunističkom partijom u Jugoslaviji. Iako je višestranačje dopušteno, HDZ ne može nitko ugroziti osim njega samoga, tj. osim njegovih vlastitih frakcija. Ista stvar je bila u Jugoslaviji, gdje je vlast partije bila neupitna a jedina oporba su bile frakcije unutar same partije. Jedina razlika je što danas nominalno postoje druge stranke osim partije/HDZ, ali realno HDZ suvereno vlada kako želi.

Mi danas imamo krnje višestranačje, utvaru od višestranačja, između postojanja i nepostojanja, živog i neživog, ne zaista mrtvo da ne postoji, ali ni zaista živo da egzistira u stvarnosti.

Dodatna tuga je u tome što se te frakcije unutar HDZ-a, a ustvari jedina dovoljno jaka oporba, aktiviraju samo oko realno nebitnih pitanja kao što je IK. Budimo iskreni i recimo da IK neće ništa promijeniti, ma kakav netko osobni stav imao prema njoj. Ratificirale su je Turska i BIH pa se ništa značajno nije promijenilo. IK je jedna od brojnih birokratskih zamisli da mogu propisati promjenu stvarnosti, ideja nekakvih malih bogova koji zamišljaju da su upravljači i kontrolori društva. Uz to su često odvojeni od stvarnosti i kreću se u zatvorenim zajednicama koje su kao enklave odijeljene od ostatka društva (ironično, istodobno zagovaraju potpunu imigraciju), kao što su određeni dijelovi Bruxellesa. Kada su se te frakcije unutar HDZ-a aktivirale oko zaista bitnih pitanja kao što je destimulacija rada i poslovanja zbog porezne politike, birokratiziranost koja koči kreativnost, subvencije i poticaju koji rade distorzije u gospodarstvu itd.?

Znači, na tužne činjenice da je jedina dovoljno jaka oporba HDZ-u sam HDZ, da je jedino HDZ jedina istinski nacionalna stranka u smislu da organizacijski postoji svugdje i da nijedna stranka nema dovoljno velik korpus kadrova da bi parirala HDZ-u možemo dodati i to da se same frakcije unutar HDZ-a ne bave istinski bitnim pitanjima.

Problem te situacije je da stvara partiju koja je svrha sama sebi. HDZ je svojim članovima više od stranke, on im je šira obitelj. Izlazak iz partije praktički znači odlazak od obitelji, prekidanje kontakta s prijateljima pa i ugrožavanje vlastite egzistencije zbog opasnosti od gubitka posla i/ili poslovnih veza. Tada stranka postaje bitnija od pojedinca te su pojedinci samo dijelovi partijskog nadtijela. Dobije se stanje koje je g. Bačić dobro opisao: "Izgubili ste dio svog suvereniteta...Nema glasanja prema savjesti". Pojedinačna savjest nestaje, ostaje samo kolektivni duh partije.

Prema Danteu na ulazu u pakao stoji natpis "Svi koji ulazite napustite svu nadu." Izgleda da na ulazu u HDZ stoji natpis "Svi koji ulazite, napustite suverenitet i savjest." Kao da ulaskom u HDZ ljudi postaju utvare, bez savjesti, bez osobnosti, suvereniteta i slobodne volje. Egzistiraju u limbu između individualnosti i kolektivnog nadorganizma, ne potpuno svoji, ali ne potpuno ni stopljeni u kolektiv (ipak se radi o jedinkama), bez mogućnosti da izražavaju vlastite misli, a opet ne doslovno dio kolektivnog uma.

U krnjoj demokraciji takvi nadorganizmi mogu postojati i širiti taj način funkcioniranja na cijelo društvo. Takva društva su puno manje individualna i ne stavljaju naglasak na slobodu, neovisnost, kreativnost, otvorenost i fleksibilnost već na sigurnost, stabilnost, tromost, otpor promjenama, nezadovanje i općenitu rigidnost. U 21. stoljeću, kada se tehnologija radikalno mijenja iz godine u godinu, kada stari ekonomski odnosi nestaju, a zamjenjuju ih drugi, kada se u jednoj godini dogode korjenite geopolitičke promjene, kada se redefinira praktički sve, takva društva neminovno nestaju. Dokaz toga je masovno iseljavanje građana RH upravu u društva koja cijene individualnost, slobodu, nazavisnost, kreativnost, otvorenost i fleksibilnost. Ako želimo stabilno propadanje, onda ćemo nastaviti birati iste ljude, s istim idejama, s istinom načinom funkcioniranja. Nastavit ćemo birati duhovne nasljednike komunističke partije. I ne samo duhovne već i direktne, jer je HDZ 90-ih dobrim dijelom stvoren od bivših kadrova komunističke partije. A danas njime vladaju upravo dinastijski nasljednici istih obitelji koje su sačinjavale političke elite u Jugoslaviji.

Jednostavno je, ili će HDZ nastaviti prodavati trulu stabilnost i održavati krnju demokraciju u kojoj će jedina istinska oporba biti frakcija samog HDZ-a koja se bavi unutrašnjim borbama i nebitnim pitanjima, u kojem ćemo slučaju kao društvo nestati, ili ćemo se othrvati tom destruktivnom mindsetu koji se kao otrov cijedi iz HDZ-a u ostatak društva. I ne samo HDZ-a.