Hrvati imaju dva fetiša: zabrane i blagajnice u trgovačkim centrima

Ništa ne može ujediniti veći dio hrvatskog naroda kao zakonske zabrane i ograničenja prava nekoj skupini ljudi. To smo već imali priliku vidjeti više puta i stalno se iznova ponavlja.

Radnice u trgovačkim centrima zaslužuju odmor nedjeljom, viču sa svih strana. Viču birokrati, političari i ostali koji vjerojatno ne znaju što je konkretan rad, a sigurno nisu nikada radili nedjeljom.

Nije njih briga za blagajnice u trgovačkim centrima, budimo realni. Oni se jednostavno pale na moć. Onu moć koju znaju da imaju kao masa, masa koja može utjecati na tuđe živote. Nikakav to utjecaj neće imati na njih same, ništa oni neće dobiti ako se nekome drugome zabrani rad. Čak će i izgubiti - jer većina njih voli i uživa u nedjeljnom shoppingu. Međutim, spremni su toliko vlastitog gušta žrtvovati samo da mogu iskoristiti svoju moć - ograničavajući drugima pravo na rad.

Pravo na rad je zajamčeno Ustavom RH. To znači ne samo da vam nitko ne smije zabraniti rad (dok ne činite štetu drugima, naravno), to znači da vam nitko to pravo ne smije ni ograničiti. Svaki čovjek zna najbolje za sebe kad mu više odgovara da radi, a koje dane da bude slobodan i to trebamo poštivati. Država s tim ne bi smjela imati apsolutno ništa! Zašto nam onda državna vlast diktira takve stvari, kao što su radno vrijeme, radni i neradni dani? Zašto to ne bi bila, kao u mnogim civiliziranim državama, stvar dogovora između radnika i poslodavca? Zato što onda masa ne bi imala tu moć diktata nad manjinom.

To je već poznat fetiš u hrvatskog naroda. Sjetite se samo referenduma o braku. Zaštitimo naš brak - govorili su. Zaštitimo ga od koga ili čega? Nitko nije ugrožavao nikakav brak, nitko ga nije ni planirao "oduzeti", taj je referendum vodila isključivo masovna želja da zabrane onoj sitnoj manjini da kojim slučajem ne bi mogli i oni reći da se žele vjenčati. I uspjela je masa, u nezapamćenom podvigu, uskratiti to pravo manjini i zabraniti im da i oni imaju pravo na brak. Zamisli pobjede!

Bitna je zabrana. Zabraniti sve što meni ne treba, sve što ja ne radim i sve što mene ne zanima, da to ne mogu raditi ni drugi. Kad se radi o nekoj manjoj skupini ljudi, kao što su homoseksualci ili oni koji iz bilo kojeg razloga pristaju i trebaju raditi ponekad nedjeljom, onda imamo dobitnu kombinaciju. Većina viče: "Zabrani! Zabrani!". I ne zanimaju ih nikakvi objektivni argumenti, oni su jednostavno gladni zabrana. Naravno, nitko od tih ljudi ne želi niti uopće pomišlja da će se oni naći jednom na onoj strani kojoj će se nešto zabraniti. Svi su uvjereni da će uvijek biti na strani većine.

Taj fetiš na korištenje državne prisile da bi se manjini nešto zabranilo - bez realnog razloga, čisto da se zabrani - ima dugu tradiciju u našoj povijesti. Hrvati su veliki dio svoje povijesti bili pod nečijom tuđom vlašću i te su vlasti koristile razne načine kažnjavanja. Ne trebamo ići daleko u povijest, dovoljno je da se prisjetimo komunizma. Normalno je bilo da država točno odredi od koliko do koliko se smije i tko smije raditi. Naš narod nije imao problema s tim jer smo po prirodi poslušna bića. Volimo državu koja će nas "dovesti u red". I volimo prosjek, a to znači da svi moramo imati manje-više iste navike. Ako se netko na bilo koji način ističe, treba ga malo "lupiti po glavi" i vratiti u kolo prosjeka. To se čini zabranama.

Zato je sasvim normalno razmišljanje "Ako ja radim od ponedjeljka do petka, moraju svi". E, ali onda se postavlja pitanje što ako me baš u subotu strefi srčani udar? Što ako me netko pokuša opljačkati? Gdje ćemo izaći za vikend ako klubovi ne rade? Što ću gledati na televiziji, koje ću vijesti pročitati na portalima ako drugi ne rade? I tako smo došli do one ideje da "postoje zanimanja koja su bitnija od drugih" i postoje "ona koja možemo prisiliti kad će raditi, a kad neće".

A tih drugih zanimanja ipak nema puno budući da su se naši napadači na nedjelju uhvatili isključivo jednog zanimanja i to u jednom uskom području. Kad kažu "zabrana rada nedjeljom", oni zapravo misle reći "zabrana rada nedjeljom blagajnicama u trgovačkim centrima". Ne trebaju reći do kraja, kad se priča o radu - misli se na blagajnice u trgovačkim centrima. Nedavno sam pokušavao nekim fanovima Željke Markić objasniti da je i novinarstvo posao kao i rad na blagajni u trgovini. Nije išlo.

Blagajnice u trgovačkom centru su postale sinonim za rad, radnika, za onog "malog čovjeka koji radi za minimalac" (iako većina njih ne radi za minimalac), za izrabljivanog radnika (iako će vam većina tih blagajnica reći da ih nitko ne izrabljuje), ali njih nitko ne pita. Svi su dobrovoljno, ničim pozvani, stali u zaštitu tih jadnih blagajnica, a zaštitit će ih tako što će im putem države, prisilno, odrediti radno vrijeme. Ne ono kakvo bi blagajnice htjele, jer njih neće nitko pitati, već ono kakvo odredi rulja koja nikada nije ni bila na njihovom mjestu.

Otkud fetiš baš na blagajnice? Zašto ne, recimo, na policajce, građevinare, zidare? Ili medicinske sestre, liječnike? Web dizajnere, developere? Otkud baš blagajnice u trgovačkom centru? Nemojte mi samo reći da vam one prve padnu na pamet jer previše vremena provodite u shoppingu. I to nedjeljom...

Znate što je najbolje od svega? Zaštitnici će svojim referendumom, do kojeg će vjerojatno doći i na kojem će uspjeti progurati tu zabranu, postići to da će poslodavci zamijeniti blagajnice strojevima. Pametne blagajne već su u upotrebi diljem svijeta i samo je pitanje vremena kad će se početi koristiti i kod nas. To će se dogoditi onog trenutka kad poslodavci zaključe da im se strojevi isplate više od ljudi. Zbog koga smo onda povećavali minimalac, donosili zabrane rada nedjeljom, pitat će se mase kad se to dogodi. Ništa, morat ćete onda organizirati novi referendum - zabraniti strojeve.