U Večernjem listu je objavljen članak naslovljen "Imamo najdulji radni tjedan, a među državama smo s najkraćim radnim vijekom" autorice Dijane Jurasić.

U samom članku je sugovornik Predrag Bejaković s Instituta za javne financije objasnio zapravo da teza iz naslova ne stoji jer se u Hrvatskoj po zakonu u radno vrijeme uračunava i obavezna polusatna pauza dok u drugim zemljama nije tako. Zato bi u Hrvatskoj zapravo ispalo da radni tjedan u prosjeku ne traje 40 nego 37,5 sati. To je i dalje znatno više od nekih razvijenijih zemalja, poput Danske gdje je prosječni radni tjedan 34 sata.

Zašto je to tako?

U razvijenim i bogatim zemljama prosječna obitelj si može priuštiti da jedan od partnera izabere raditi puno radno vrijeme, a drugi partner nepuno i da od tih primanja mogu sasvim normalno i dobro živjeti. Oni to i koriste. U takvoj su poziciji da se sindikati u velikim industrijama mogu dogovoriti s poslodavcima za kraće radno vrijeme jer im je produktivnost veća. Ali zato, na primjer, u Ugandi se mora raditi više za manju plaću. Hrvatska još uvijek nije na razini zapadnih EU zemalja, a razloge smo već puno puta objašnjavali. Kod nas je produktivnost na poslu manja zbog prevelikih izdataka na plaću (doprinosi, porezi i drugi nameti), zbog loše ekonomske politike tijekom zadnjih 27 godina, a to se neće ubrzo promijeniti s obzirom na nastavak iste politike. Tržište rada u Hrvatskoj je i dalje slabo uslijed prevelikih zakonskih ograničenja i regulacija, što ne potiče ljude na poduzetništvo i otvaranje radnih mjesta. Kad se ne otvara dovoljno radnih mjesta, onda je i konkurentnost slabija, pa naravno da su i uvjeti gori.

Zato je kod nas, kao i u Grčkoj, Bugarskoj i Rumunjskoj, puno rjeđa pojava rada na nepuno radno vrijeme u odnosu na razvijeniji dio EU.

Netko će reći kako ljudi u Hrvatskoj rade prekovremeno i to im ne bude plaćeno. Da, i takvih pojava ima, to trebamo iskorijeniti. Ali ovdje je riječ o prijavljenim radnim satima, a oni su definirani zakonom. Naš zakon, za razliku od zakona u većini civiliziranih zemalja, ubraja pauzu u radno vrijeme i to plaćenu (!!) pauzu. Taj stavak zakona, nemojte se zavarati, nije tu zbog realnog sektora. Radnik u realnom sektoru će uvijek moći zaraditi onoliko koliko mu tvrtka može isplatiti, neovisno o tome je li pauza plaćena ili nije. Taj stavak mi imamo u zakonu isključivo zbog javnih službi. Budući da radnici u državnoj i javnoj službi te državnim i gradskim tvrtkama rade 8 sati dnevno, oni rade zapravo pola sata kraće od svojih kolega u drugim zemljama, a Hrvatska službeno "vara" Europu u statistikama pa ispadamo radoholičari. Na tjednoj bazi tako naši javni službenici i zaposlenici državnih tvrtki "ukradu" 2 i pol sata. Naravno, to stavljam pod navodnike, oni samo koriste ono što im zakon ove države omogućava. Pa se novinari, poput gospođe Jurasić, pitaju idemo li ranije u mirovinu radi toga "što se potrošimo na poslu". Ne, to nema veze s tim.

Ne vjerujete? Provjerimo što kažu zakoni u drugim zemljama. Njemačka - pauza se ne uračunava u radno vrijeme koje traje 8 sati. Dakle, oni su 8,5 sati na poslu (puno radno vrijeme) od čega rade 8 sati + polusatna pauza (koja se ne uračunava i nije plaćena ukoliko nije drugačije dogovoreno između poslodavca i radnika). Velika Britanija - kaže: "Osim ako u ugovoru nije istaknuto drugačije, zaposlenik nema pravo...biti plaćen za vrijeme pauze". Nizozemska - nije navedeno, što znači da je isto prepušteno dogovoru između poslodavca i radnika. Češka - "Puno radno vrijeme je smanjeno s 42,5 sati tjedno uključujući polusatne pauze za odmor, na 40 sati bez uključenih pauza". Slovačka: "pauze nisu uključene u radno vrijeme". Rumunjska - "Osim ako ugovorom o radu nije određeno drugačije, pauze nisu uključene u radno vrijeme". U Švedskoj zakon ništa ne određuje (što znači da je prepušteno dogovoru između poslodavca i radnika, odnosno sindikata u velikim sustavima), ali kako to izgleda u praksi možemo vidjeti ovdje (radni dan traje 9 sati). O svim zemljama EU možete pročitati ovdje. Samo Slovenija ima kao i mi - zakonom određeno puno radno vrijeme od 40 sati tjedno s polusatnim pauzama koje su uračunate i plaćene.

A sad, pogledajmo kako izgleda usporedba prosječnog radnog tjedna među zaposlenicima na puno radno vrijeme u državama članicama EU.


Izvor: Eurofound

Ako od ovih 40,2 sata, koliko u prosjeku na poslu provede zaposlenik na puno radno vrijeme u Hrvatskoj, oduzmemo 2,5 sata koji su potrošeni na plaćene i uračunate pauze, ispada da bi Hrvatska trebala biti na samom vrhu slike s 37,7 sati tjedno što je najmanje među EU zemljama. I ako Slovencima, koji "varaju" Eurofound poput nas, također odbijemo ta dva i pol sata, oni imaju 38,3 i opet je Hrvatska najslabija.

Dakle, treba ispravno čitati statistiku, a ne dezinformirati javnost. Realna je situacija da je u Hrvatskoj manji udio zaposlenih na nepuno radno vrijeme nego u većini EU zemalja, ali zato među svim zaposlenicima na puno radno vrijeme Hrvati u prosjeku imaju najkraći radni tjedan.