Najnovija geopolitička vijest je Trumpov pokušaj vraćanja gospodarskih sankcija Iranu zbog navodnog nepoštivanja odredbi nuklearnog sporazuma. Čelnici država EU su izgleda jednoglasno odbili taj prijedlog pa izgleda da će to biti unilateralna odluka SAD-a.

Realno, Hrvatska nema što tražiti u ovoj igri velikih. Staro pravilo geopolitike kaže da dok se veliki svađaju - mali šute i prate razvoj situacije. Zauzimanje strana u ovom pitanju za Hrvatsku ne bi donijelo ništa pozitivno, a rizik zamjeranja nekome od "glavnih igrača" je velik.

Ali ovaj tekst nije o geopolitičkoj situaciji, nego primarno o dubioznom baratanju statističkim podacima.

Večernji list je u današnjem izdanju posvetio dvije stranice analizi trgovinske razmjene s Iranom, u čemu nema problema osim što čitatelje navodi na krivi zaključak o važnosti Irana za Hrvatsku. Da se razumijemo, sankcije nisu nikada od koristi za male otvorene ekonomije. Sankcije i trgovinski ratovi su primarno oruđe velikih gospodarstava koja svojom veličinom mogu utjecati na međunarodne gospodarske tokove. U trgovinskim ratovima velikih svi gube, ali isto postoji "pobjednik", tj. netko je uvijek relativno veći, a netko manji gubitnik. Ne treba zanemariti ni političku moć gospodarskih sankcija, a političke koristi mogu biti opravdanje za gospodarske štete.

Ali u slučaju malih otvorenih ekonomija sankcije, tarife, carine i ostale trgovinske barijere uvijek dovode do velikih gubitaka.

Večernjak si je uzeo za cilj dokazati kako je Iran previše važan za gospodarstvo RH i da bi u slučaju odluke između podržavanja sankcija i Irana trebalo izabrati Iran. Legitiman stav, ali kada se iznosi statistika o mogućim trgovinskim gubicima s jednom državom, onda je valja staviti u odnos s alternativom.

U analizi se navodi kako je hrvatski izvoz u Iran prošle godine iznosio 5,3 milijuna eura (oko 40 milijuna kuna), a ukupna trgovinska razmjena je porasla za 1191%. Prosječnom čitatelju ti milijuni zvuče kao jako puno novca, ali radi se o zaista minornom iznosu ako pogledamo ukupnu vrijednost hrvatskog izvoza od 104,3 milijarde kuna u 2017. Znači, radi se o manje od 0,05 posto vrijednosti od ukupnog izvoza. Ako pogledamo strukturu te razmjene, vidimo da je jako nepovoljna za Hrvatsku u smislu da u razmjeni s Iranom ostvarujemo relativno veliki uvoz a minoran izvoz. Izvoz je rastao za 33,4 posto, ali je uvoz rastao za gotovo 15.000 posto (za toliku razliku je vjerojatno odgovoran uvoz nafte).

U cijeloj 2016. je iznos izvoza u SAD iznosio 3,44 milijarde kuna što je oko 460 milijuna eura. Tri glavna izvozna tržišta za RH tradicionalno zauzimaju Italija, Njemačka i Slovenija, zatim BIH i peto Austrija. SAD je u tih prvih pet mjeseci prestigao naše susjede Srbiju i Mađarsku s ukupnom vrijednosti hrvatskog izvoza u tu zemlju od 2,07 milijardi kuna. Struktura izvoza je takva da se 60 posto odnosi na prehrambene proizvode i oružje, visokotehnološke proizvode velike dodane vrijednosti, što je jako važno jer proizvodi visoke dodane vrijednosti ujedno znače i visoke plaće.

Radi se ponajviše o proizvodima tvrtki Pliva i HS Produkt. Treba naglasiti i da Hrvatska više izvozi u SAD nego što uvozi, za razliku od Irana koji je primarno uvozno tržište.

Namjera mi nije zagovarati svrstavanje na stranu SAD-a te uvoditi sankcije Iranu. Hrvatsko gospodarstvo ima dobre mogućnosti da intenzivira gospodarske odnose s Iranom. Jugoslavija je puno poslovala u Iranu i Hrvatska može graditi na tom nasljeđu. Da bar imamo nekakve koristi od te Jugoslavije. To se posebno odnosi na energetiku i građevinski sektor, ali proboj na to tržište bi mogle ostvariti i mnoge druge djelatnosti kao što s farmaceutika, brodogradnja, drvno-prerađivačka itd.

Hrvatska može iskoristiti Iran i kao alternativni pravac dobave nafte i plina. Diversifikacija je jako bitna u mnogim aspektima gospodarskog života, od financija preko strukture gospodarstva do vanjskim trgovinskim partnerima. Posebno je važno imati više izvora za bazne sirovine kao što je nafta i takva diversifikacija kao i sve ostale smanjuje rizik, u ovom slučaju geopolitički.

Hrvatska je mala otvorena ekonomija i nema što tražiti u trgovinskim ratovima velikih, a ni u geopolitičkim prepucavanjima. Zadaća hrvatske politike mora biti da dugoročno smišlja načine kako će pozicionirati Hrvatsku tako da maksimalno iskoristi svoje kapacitete, svoje iskustvo iz prošlosti, svoju geografsku lokaciju i svoju posebnu diplomatsku poziciju, koja je jedna od rijetkih dobrih stvari koje su nasljeđe Jugoslavije.