Kako se procijepljenost povećava i svijet izlazi iz strogog lockdowna, tako se i napuštaju brige ekonomista o spašavanju nacionalnih gospodarstava raznim ekspanzivnim fiskalnim i monetarnim politikama. Gospodarstva EU i SAD-a pokazuju znakove oporavka, iako će trebati par godina da se neki dijelovi gospodarstva dovedu na pretpandemijske razine, pa se zbrajaju koristi i štete tih ekspanzivnih politika.

Eurostat je objavio podatke o tome kako su prihodi građana od zaposlenja u 2020. pali od 2% do 10%, pri čemu su najviše pali prihodi onih s najnižim plaćama (10% pad za 20% najslabije plaćenih), a najmanje onih s najvišim prihodima (2 % pad za 20% najbolje plaćenih), ali su svejedno raspoloživi dohoci blago rasli za sva kućanstva, što je rezultat raznih fiskalnih stimulansa. Nezaposlenost u EU je tek blago pala s obzirom na uvjete dok je u SAD-u nezaposlenost oštro narasla, ali se isto tako brzo oporavila. Takvo kretanje nezaposlenosti je bilo očekivano s obzirom na razlike između SAD-a i EU u politikama zaštita radnika od nezaposlenosti tj. činjenica da države EU imaju daleko jači "safety net" koji štiti radnike od otkaza i da su države direktno plaćale poslodavcima da zadrže i radnike koji ne rade puno radno vrijeme ili ne rade uopće.

Socijalna država u SAD-u ne funkcionira na taj način pa je lockdown doveo do oštrog rasta nezaposlenosti, no kako se ekonomsko stanje popravljalo i nezaposlenost se smanjivala pa se svijet vratio u "normalno" stanje tj. činjenicu da SAD povijesno ima niže razine nezaposlenosti od EU.

Cijena spašavanja ekonomije i radnih mjesta u situaciji kada je rad zabranjen ili ograničen je u rastu zaduženosti. No tu cijenu je bilo nužno platiti, kao što je bilo nužno da države onima kojima su zabranile ili otežale rad kompenziraju bar dio izgubljenih prihoda.

Sami rast javnog duga je ipak manji problem. Ono što u ovom trenutku brine ekonomiste je opasnost inflacije. Taj strah proizlazi iz dvije činjenice, koje svaka po sebi uzrokuju inflaciju, ali na različiti način. Prva je strah da ekspanzivne i monetarne politike same po sebi dovode do inflacijskih pritisaka, posebno s obzirom to da su se te ekspanzivne politike provodile u razdoblju kada je potrošnja onemogućena, i za potrošače i za poduzeća. Situacija u 2020. je bila takva da zbog već navedenih razloga se prihodi kućanstava nisu smanjivali, ali istodobno su se smanjile mogućnosti trošenja tih prihoda zbog zatvaranje poslovnih objekata i restrikcije putovanja. Kako su ljudi imali situ količinu novaca kao i prije pandemije, ali ih nisu imali gdje trošiti, veći dio dohotka su štedjeli. Podaci su šokantni, 2020. je bila razdoblje oštrog rasta štednje kućanstava, čak do 25 % prihoda u drugom kvartalu.

Zašto bi štednja bila problem?

Upravo zbog inflacije, tj. očekivanja da će ljudi sada kada se stvari postupno otvaraju i život vraća u normalnu početi naglo trošiti nagomilanu štednju iz 2020. Kada ljudi naglo krenu kupovati, a proizvodnji treba vremena da se prilagodi novoj potražnji (posebno kod dugotrajnih dobara), stvaraju se inflacijski pritisci tj. cijene rastu jer raste potražnja pa vlada tzv. "sellers market", situacija u kojoj prodavači mogu podizati cijene jer jaka potražnja signalizira da kupci imaju dovoljno novaca i spremni su platiti i više nego prije da bi došli do proizvoda kojih je dostupno manje nego prije upravo zbog toga što ih svi kupuju.

Graf 1. Stopa štednje kućanstava u eurozoni



Druga činjenica je ta da je 2020. zbog restrikcija u prometu, kontrola na granicama i nagle promjene potražnje uzrokovane prisilnim zatvaranjima mnogih sektora ekonomije dovela do ozbiljnih poremećaja po pitanju svjetske trgovine.

Globalna trgovina je u normalnim vremenima glomazan, naizgled kaotičan i zbunjujuć, ali dobro uštiman mehanizam. Stvarno se radi o sveobuhvatnom mehanizmu na razini cijelog planeta, od cestovnog, zrakoplovnog do pomorskog prometa. Zrakoplovni promet je praktički sasvim stao u 2020., a cestovni i pomorski su bili dosta usporeni zbog lockdown kontrola na granicama. Kako su naglo ugašeni neki dijelovi gospodarstva, primjerice hotelijerstvo, a ljudima bilo zabranjeno posjećivati i konzumirati neke sadržaje, tako su se naglo promijenili i uzroci potrošnje, a samim time su se sasvim morali izmijeniti i trgovinski odnosi.

Primjerice zatvaranje velikih institucionalnih potrošača WC papira kao što su hoteli, velike kompanije (zbog rada od kuće) i velike državne institucije, dovelo je do naglog pada potražnje za WC papirom namijenjenim institucionalnim kupcima, a kako su ljudi više vremena boravili u kući umjesto na putovanjima ili na poslu, naglo je narasla potražnja za WC papirom od strane individualnih kupaca. Moglo bi se pomisliti da se radi o beznačajnoj razlici jer je WC papir uvijek isti, ali je ustvari proces proizvodnje WC papira za velike institucionalne kupce drugačiji nego proizvodnja WC papira za individualna kupce. Kod institucionalnih kupaca pakiranja su veća, diverzifikacija proizvoda je manja (ne traži se miris magnolije, breskve, mora ili bora) i logistika je jednostavnija. Nagla promjena obrasca potrošnje na tržištu je nametnula potpunu promjenu proizvodnog procesa, pakiranja i transporta.

Zbog toga je jedno vrijeme vladala nestašica WC papira, pri čemu je "nestašica" značilo da u supermarketu police WC papira nisu sasvim napunjene, a situaciju su pogoršali oni koji su u panici nakupljali dugogodišnje zalihe WC papira. Možda se nekome čini kao pomalo smiješan primjer, ali sličan proces se događao u mnogim granama gospodarstva.

U vrlo kratkom periodu je trebalo sasvim presložiti proizvodne procese, logistiku i transport, prodaju itd. Ne samo da je bilo potrebno naglo presložiti praktički svaki segment poslovanja, nego je funkcioniranje svega u "novom normalnom" bilo znatno usporeno i otežano.

Ipak nije bilo stvarno ozbiljnih poremećaja u obliku nestašica ili rasta cijena. Dapače, svjetsko gospodarstvo i globalizacija su pokazali zavidnu razinu otpornosti na korjenite i globalno prisutne šokove. Standardno razmišljanje o globalizaciji ide u smjeru da je korisna i dobro funkcionira, ali je jako osjetljiva na šokove. Godina 2020. je definitivno dokazala da su globalizacija i svjetska trgovina puno otpornije nego se mislilo. Treba samo zamisliti što bi se dogodilo da se cijelim procesom trgovine i određivanja cijena rukovodi iz nekog centralnog državnog (tj. više državnih) ili pak globalnog centra, ureda za upravljanje, institucije za planiranje trgovine i slično. Bi li ikakva skupina činovnika, ma koliko pametnih i obrazovanih, mogla planiranjem uslijed niza šokova uskladiti ponovno cijelu svjetsku trgovinsku mrežu? Govorimo o milijunima radnika, bezbroj šokova, stalnim promjenama, novim politikama itd.

Iako nije bilo "pucanja", nužna posljedica svega je kolebanje cijena. Uz to se dogodilo nekoliko incidenata kao što je blokiranje Sueskog kanala, jednog od najprometnijih trgovačkih čvorišta na svijetu.

To je očekivano, jer upravo je cjenovni mehanizam taj koji osigurava toliku fleksibilnost sustava. Bez cjenovnog mehanizma ne postoji način da se takvi šokovi dovedu u ravnotežu. I upravo iz toga izlazi druga činjenica koja ukazuje na inflaciju; rast cijene sirovina.

Iako neki problem prenaglašavaju jer gledaju preuski vremenski rok, tj. samo 2021., pa tvrde da je rast cijena sirovina puno veći nego što realno jest, zbog toga što se prije ovogodišnjeg rasta dogodio veliki pad od sredine 2020., ipak su cijene iznad razina iz 2019. Što još više zabrinjava, ne pokazuju znakove pada.

Rast cijena sirovina dovodi do rasta cijena industrijskih proizvoda, koje su već početkom godine prešle razine iz 2019. i samo je pitanje vremena kada će se to "preliti" do krajnjih potrošača, ali neki znakovi su već tu. Zbog rasta cijene čelika, asfalta i bakra rastu cijene u građevinarstvu pa se očekuje da će se baš na rastu cijena nekretnina osjetiti prvi znakovi inflacije. Od 40 do 50% cijene automobila je dio koji čini cijena sirovina koje su upotrebljene u proizvodnji, a bilježi se i veliki rast potražnje za automobilima zbog nagomilane štednje iz 2020. Proizvođači imaju mehanizam da jedno vrijeme poništavaju utjecaj rasta cijena sirovina na konačnu cijenu njihovog proizvoda.

Graf 2. Indeks cijena industrijskih proizvoda



Europska središnja banka i američki FED još odbijaju povećati referentne kamatne stope jer očekuju da je povećana inflacija prolazna te će se cijene stabilizirati kroz 2022. godinu. No podaci ne pokazuju da rast industrijskih cijena usporava. I podaci HNB-a pokazuju rast proizvođačkih cijena u svibnju ove godine za 7,3% u odnosu na svibanj prošle godine. Doduše, u svibnju 2020. je pad proizvođačkih cijena iznosio 4,7% pa je rast u odnosu na 2019. tek 2,25%.

Inflacija je jako teška za predviđanje pa su svi oprezni. Dodatan motiv za odbacivanje mogućnosti inflacije je i to što samo predviđanje visoke inflacije djeluje tako da povećava inflaciju. A inflacija je opasna stvar, kada se jednom izgubi kontrola nad njom teško ju je i jako skupo vratiti na normalne razine. Općenito se može reći da će u ovoj godini biti nešto veća nego su stanovnici EU i SAD-a navikli i da je moguće da se rast cijena sirovina stabilizira do kraja godine. Ako se to ne dogodi, morat će reagirati ECB i FED, prvenstveno podizanjem referentnim kamatnih stopa, što možda neće uspjeti u obuzdavanju ove inflacije jer se primarno radi o tzv. troškovnoj inflaciji koju središnje banke teže kontroliraju.

Svakako valja biti na oprezu i prilagođavati svoje osobne i poslovne odluke najnovijim očekivanjima.