Jelena Veljača je danas kod Aleksandra Stankovića u HRT-ovoj emisiji "Nedjeljom u 2" nesvjesno otkrila prave ciljeve koji stoje iza kampanje koju je pokrenula. Na prvi pogled pozitivna akcija #spasime, usmjerena na pomoć ženama - žrtvama obiteljskog nasilja, danas je dobila seksističko i rasističko lice.

Kad je Stanković izrazio neke poznate kritike prema američkom MeToo pokretu, koji Veljača očito želi reprizirati u Hrvatskoj, ona ga je napala riječima:

"Vi ste bijeli heteroseksualni muškarac na poziciji moći. Vi ne razumijete da muškarci i žene, čak da su na istoj poziciji moći, nisu ravnopravni. To feminizam pokušava već jako dugo reći. Nije isto vodi li Nedjeljom u 2 muškarac ili žena."

Ovakva retorika je čudna i možda šokantna onima koji ne prate događanja posljednjih godina na američkoj društveno-političkoj sceni. Zapravo, nije ništa novo. Veljača je doslovno iskopirala retoriku modernog lijevog feminizma koji forsira i rasizam, seksizam i mnoge druge -izme kao dio iste borbe.

Sve se vrti oko privilegija, a one su zamišljeni koncept koji pada na bilo kojem zdravorazumskom ispitu. Čak bi u Americi, koja ima prilično bogatu povijest opresije nad crncima i borbe za prava žena, taj koncept donekle i bio razumljiv na povijesnoj osnovi, ali kod nas kad nekome kažete da je bijeli muškarac, to je u najmanju ruku smiješno.

Kakve su vaše privilegije, kao bijelog muškarca u Hrvatskoj? Statistika kaže da ćete vjerojatno živjeti 7 godina kraće od prosječne žene, da imate 10 puta veće šanse da postanete beskućnik, peterostruko veće šanse za ozljedu na radu, u slučaju razvoda braka imate deveterostruko manje šanse da dobijete skrbništvo nad djecom. Dodajmo svemu tome i očitu činjenicu da muškarac, ako bude optužen za neko kazneno djelo nad ženom, biva osuđen i prije samog suda, bez obzira je li optužba istinita ili ne.

To su vaše privilegije, dragi bijeli hetero muškarci. Osjećate li se dobro? I kako onda jedan takav, bijeli hetero muškarac na poziciji moći, uopće može postaviti pitanje žrtvinog motiva? Ako je žena žrtva, ona ne laže.

Takva retorika je prije nekih 5 godina u SAD-u dovela do višegodišnjeg linča nad masom ljudi. Neke od tih optužbi, koje su se portalima i društvenim mrežama širile poput kuge, bile su opravdane. Ali neke baš i nisu. Nevjerojatno, ali našle su se pojedine žene koje su iskoristile trenutak da dođu do slave, izigravanjem žrtve dobiju dobar posao i usput unište život i karijeru muškarcima koji su im se zamjerili iz nekih privatnih razloga. Shit happens, reklo bi se, ali kada sudnicu i pravosudni postupak zamijeni ulica ili, točnije, bespuća društvenih mreža, onda se sranja događaju puno lakše i češće. Stradaju živi ljudi od krvi i mesa.

U Hrvatskoj je konkretno problem u pravosuđu. Naše pravosuđe funkcionira poput bilo kojeg drugog dijela javnog sektora - užasno, loše i gotovo nikako. A ono je srce svake države. Kad je pravosuđe koruptivno ili nekompetentno, nesposobno - onda država ne može funkcionirati. I ljudi to osjećaju.

Kad je izašla u javnost priča o 15-godišnjoj tinejdžerki koju je skupina mladića ucjenjivala i navodno seksualno zlostavljala, u medijima su oni automatski proglašeni silovateljima. Nitko od nas još uvijek ne zna što se točno među njima događalo i je li uopće bilo silovanja, ali to čini se da nikoga nije ni briga. Oni su muškarci, ona je žensko, dakle - oni su silovatelji, a ona žrtva.

Nemojte me krivo shvatiti, ja sam rekao da ne znam što se među njima dogodilo. Sasvim je moguće da je taj odnos, koji su mediji već prihvatili kao apsolutnu činjenicu - u kojem je ona žrtva, a oni su silovatelji - točan. Moguće je da je tako. Ali, isto tako, postoji mogućnost i da nije baš tako. Zato nije pametno niti dobro ni za koga da se prejudicira nečija krivnja prije nego što se ona utvrdi na za to predviđenom mjestu.

Legitimno je prosvjedovati i tražiti od institucija da rade svoj posao, ali krajnje je kontraproduktivno prosvjedovati da bi se vršilo pritisak na pravosuđe. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je rekla da "pravosuđe treba malo slušati i narod", što je najgora moguća izjava koju može dati neka čelna osoba neke države. Ne, pravosuđe treba biti potpuno neovisno kako bi moglo donijeti ispravnu odluku, u skladu s ustavom i zakonom, a ne "slušati narod". Narod je gomila, narod ne može donositi razumne zaključke jer gomila to nije u stanju. To bi se pretvorilo u linč.

Veljačina retorika podsjeća na doba crkvene inkvizicije, samo što sada izvršitelj više neće biti crkva; sada će to biti ulica. Rulja. Potpuno se odbacuje presumpcija nevinosti i već prema urođenim karakteristikama (spol, boja kože, seksualna orijentacija) donosi se odluka na licu mjesta - je li optuženi kriv ili nije.

Da je Stanković, kojim slučajem, homoseksualac ili crnac, bi li onda imao veća prava propitkivati motive MeToo pokreta? Da sam ja žensko, bih li onda imao više prava govoriti o ovoj temi?

Veljača očito polazi od predrasuda koje kažu da muškarci ne mogu biti žrtve nasilja i seksualnog zlostavljanja ili da su oni žrtve u iznimno malom postotku. Međutim, te su predrasude već pobijene nizom istraživanja. Istina je da policijska statistika ukazuje da je nasilje nad ženama učestalije, ali preko 200 znanstvenih istraživanja je utvrdilo da muškarci trpe obiteljsko i seksualno nasilje podjednako učestalo kao žene, samo što ga oni puno rjeđe prijavljuju državnim organima. Dakle, nema nikakvog razloga da se muškarca na bilo koji način pokuša ušutkati ili izbaciti iz debate pod izgovorom da on "ne razumije tematiku" jer je "privilegiran".

Retorika koja ima svoje korijene u rasizmu i seksizmu ne može ostvariti dugoročni uspjeh. Veljača je iskoristila nedostatke hrvatskog pravosuđa i trenutak kad su građani ljuti na loše pravosuđe da bi progurala sentimente postmodernog feminizma. On je već poražen diljem zapadnog svijeta jer ni većina žena se više ne smatra feministicama, pogotovo nakon što su vodeće feminističke figure izašle u javnost s radikalnim antikapitalističkim idejama. Dugoročno to neće proći ni u Hrvatskoj.