Znate za onu priču da su imigranti negdje došli i oteli radna mjesta domaćinima te im snizili cijenu rada? Jako lijepa priča, samo što se nije dogodila nikada nigdje.

Veliki slobodarski mislioci poput Miltona Friedmana i Ludwiga von Misesa vjerovali su da je slobodno kretanje ljudi (radne snage i radnih pogona) preko državnih granica poželjno na isti način na koji je poželjna i slobodna trgovina dobara i kapitala.

Niti rad ni kapital ne bi trebali biti ometani od preseljenja na područja u kojima se mogu najproduktivnije koristiti. Kao što je Mises napisao u svojoj utjecajnoj knjizi Liberalizam: "...Nema ni najmanje sumnje da migracijske barijere smanjuju produktivnost ljudskog rada".

Da biste si ilustrirali ovu misao, razmotrite razlike u produktivnosti između Sjedinjenih Američkih Država i Meksika. Sjedinjene Države su puno produktivnije od Meksika, a time imaju pet puta veći dohodak po osobi. Nije samo da Sjedinjene Države imaju bolje obrazovane ili kvalificirane radnike. Naprotiv; kapital, institucije i infrastruktura čine iste radnike mnogo produktivnijima samim time što su na drugom mjestu.

Hoćete li otputovati nekoliko stotina milja za 280% bolju plaću? A za 2.200 posto?

Zbog toga mnogi ljudi dolaze u Sjedinjene Države kako bi imali pristup ljudskom i fizičkom kapitalu, što ih čini produktivnima i time bogatijima nego što bi mogli biti u svojoj domovini. U svijetu u kojem rad slobodno prelazi državne granice, očekuje se veći udio globalnog stanovništva koji živi i radi u zemljama visoke produktivnosti, što dramatično povećava globalni dohodak i proizvodnju.

Mnogi akademici pokušali su modelirati kako će globalni dohodak reagirati u svijetu slobodne mobilnosti radne snage. U sažetku literature, ekonomist Michael Clemens otkrio je da istraživanje ukazuje da bi ukidanje vladinih ograničenja na kretanje radne snage rezultiralo povećanjem globalnog dohotka za čak 100%! To jest, ukupna količina robe i usluga proizvedenih na planetu Zemlji svake godine bi se udvostručila. Realno, to bi značilo da će globalni dohodak po osobi porasti od 16.100 dolara do negdje između 26.887 i 39.767 dolara.

Poznato je da gospodarski rast smanjuje siromaštvo. Ovaj su grafikon napravili ekonomisti David Dollar i Aart Kraay koji prikazuju odnos između gospodarskog rasta i rasta dohotka najsiromašnijih 40% ljudi na globalnom uzorku od preko 100 zemalja.



Očigledno je iz ovih podataka da je gospodarski rast ključan za globalno smanjenje siromaštva. Ako su procjene prednosti otvorenih granica točne, uklanjanje međunarodnih prepreka slobodnoj migraciji bila bi jedna od najefikasnijih mogućih mjera protiv siromaštva.

S druge strane, oni sugeriraju da vlade širom svijeta održavaju siromaštvo ograničavanjem kretanja ljudi unutar i izvan zemalja. Nažalost, liberalizacija politika useljavanja nije popularna. Prema Pew Researchu:

Javnost diljem svijeta želi čvršće restrikcije na imigraciju u njihove zemlje. Većina u 22 od 25 ispitanih nacija uglavnom se slaže s izjavom: "Trebamo jaču graničnu kontrolu nad ulaskom ljudi u našu zemlju nego što je ona sada."

Iako postoje neki neekonomski razlozi zašto ljudi mogu tražiti veća ograničenja useljavanja, uvjerenje da imigranti smanjuju gospodarsko blagostanje domorodaca svakako igra ulogu u promicanju restrikcijskih politika. Protivnici otvorenih imigracijskih politika, poput trgovinskih protekcionista, nastoje zaštititi domaće radnike od inozemne konkurencije (u obliku useljavanja), tvrdeći da će to pogoršati domaće plaće i zaposlenost.

Prema idejama ekonomskog nacionalizma, povećanje ponude radne snage nužno povećava konkurenciju za poslove, čime se smanjuje vjerojatnost zapošljavanja domorodaca i pada plaća. Međutim, ova teorija zanemaruje da broj "radnih mjesta" u gospodarstvu nije fiksan i propušta načine na koje imigranti povećavaju zaposlenost domorodaca i pridonose gospodarskom napretku svih.

Jedan od načina na koji imigranti proširuju domaće zaposlenje je vlastita potrošnja: kupuju kuće, automobile, namirnice itd. Na strani ponude, useljenici mogu stvoriti nove mogućnosti zapošljavanja otvaranjem novih poduzeća. U Sjedinjenim Državama imigranti imaju 30% veću vjerojatnost za pokretanje poslovanja od domicilnog stanovništva.

Empirijski, malo je dokaza da imigracija čini ekonomski život lošijim za domorodce. Prema podacima ekonomista Giovannija Perija, imigranti povećavaju specijalizaciju u gospodarstvu, pridonoseći višoj razini produktivnosti. To znači da vještine useljenika imaju tendenciju nadopunjavati one izvornih radnika. Kao rezultat toga, realne plaće domaćih ljudi imaju tendenciju povećanja kao odgovor na imigraciju. Peri i njegov koautor zaključuju:

U širokom rasponu postavki i istraživačkih pristupa, imigracija donosi bolje plaće za većinu domicilnog stanovništva i veću produktivnost gospodarstva.

Što se tiče utjecaja useljavanja na zapošljavanje u domovini, ekonomisti s Harvarda William i Sari Kerr zaključuju da "većina studija pokazuje samo male učinke premještanja čak i nakon vrlo velikih tokova useljenika".

Štoviše, novi radni dokument tvrtke Hong & McLaren otkriva da u Sjedinjenim Državama "svaki useljenik kreira još 1,2 radna mjesta za lokalne radnike".

Unatoč široko prihvaćenom uvjerenju da imigranti intenzivno koriste državne beneficije i da crpe državni proračun, ekonomisti smatraju da "prosječno imigranti imaju pozitivno neto fiskalno djelovanje za zemlje domaćina".

Čak i u državama blagostanja poput Švedske, imigranti predstavljaju prednost proračunima države. Nedavna studija pokazala je da je neto fiskalni učinak neograničene rumunjske i bugarske imigracije u Švedsku "bitno pozitivan".

Također, suprotno uvjerenju da imigranti dolaze u SAD kako bi iskoristili velikodušnost američkog poreznog obveznika, podaci iz Current Population Surveys (CPS) pokazuju da siromašni useljenici koriste javne beneficije nižom stopom od siromašnih građana rođenih u zemlji.

Imigranti također imaju veće stope sudjelovanja u radu od onih kod domaćeg stanovništva, što sugerira da stranci dolaze u Ameriku da bi radili, a ne zbog socijalne pomoći.



Restrikcije na useljavanje nemaju smisla u svjetlu golemih gospodarskih koristi od slobodne migracije, a zabrinutost zbog ekonomskog učinka imigranata na domaće stanovništvo pokazala se prenapuhanom. Štoviše, etički je zabrinjavajuće da domaće stanovništvo naglašava prvenstvo domaćina pred strancima, kao da nismo svi ljudi i jednako vrijedni. To potkopava pojam jednakih ljudskih prava i suradnju. Zatvorene granice ignoriraju našu dužnost da poštujemo jedni druge.

Takav plemenski mentalitet gotovo sigurno sprječava ljudski napredak.

Autor: Corey Iacono; originalno objavljeno na stranicama Zaklade za ekonomsku edukaciju - FEE; prijevod: Mario Nakić