U prvoj polovici godine kutinska Petrokemija ostvarila je ukupne prihode od 986,6 milijuna kuna, što je oko 6,7 posto manje nego u istom lanjskom razdoblju, dok je gubitak u poslovanju iznosio 40,3 milijuna kuna, navodi se u financijskom izvješću te kutinske kompanije (izvor: Tportal).

Uprava je uputila novi poziv za dokapitalizaciju budući da je svjež kapital ponovno potreban jer kompanija mora vraćati kredite, no za propalu tvornicu će se teško naći zainteresirani investitori kao što se nisu mogli naći ni prije dvije godine.

Još od kraja 1990-ih država je bezuspješno pokušavala privatizirati ovu nekoć uspješnu tvornicu. Krenulo se s kuponskom privatizacijom pri čemu je država zadržala većinski udio. Radnici su postali mali dioničari, no oni su se 2013. godine, kad se počelo najavljivati da bi država mogla prodati svoj udio, rasprodali svoje dionice koje su potom izgubile vrijednost. Nekoliko sindikata se udružilo u Stožer za obranu Petrokemije i oni su bili jasni u svojim zahtjevima - NE privatizaciji.

Glasnogovornik stožeraša je Željko Klaus, popularni hrvatski sindikalist i borac protiv kapitalizma. Gostujući 2012. na tribini "Kriza kapitalizma - kapitalizam kao kriza" izjavio je da oni ne žele ostati u vlasništvu države da bi bili na državnim jaslama:

"Mi u Petrokemiji mrzimo svaki kapital, naročito onaj koji za rezultat ima jednostavnu stvar da je kapitalu bolje, a ljudima sve lošije...Mi imamo proizvodnju, ima pogona užasno teških, tamo ljudi rade, mi nismo paraziti i nitko nam ne daje novce iz proračuna."

Čini se da nije bio baš iskren kad je rekao da ništa ne koštaju državu i da im država ništa ne daje s obzirom da je firma izgubila od 1998. više od 2 milijarde kuna dobiti (državna firma), da je otpušteno stotine radnika (koji su pali na račun države) i da je država, u nedostatku privatnih investitora, morala nedugo nakon tog njegovog gostovanja na tribini dokapitalizirati tvrtku s 290 milijuna kuna. Usprkos pumpanju novca i podizanju kredita, Petrokemija i dalje propada. Sindikalni povjerenik Klaus je ujedno dugo bio predsjednik Nadzornog odbora dok je bivši direktor oštetio tvrtku za 1,5 milijuna kuna.

Ovakva sprega uprave i sindikata pokazala se katastrofalnom za poslovanje, a zahvaljujući njihovom čuvanju vlastitih fotelja na štetu svih ostalih radnika u Petrokemiji, kao i građana RH koji sad to financiraju, nekadašnji industrijski div je na koljenima i ovisi o državnoj socijalnoj pomoći.