Nedavno je Facebookom kružio članak jedne socijalističke aktivistice i profesorice ruskog jezika koja piše blog na New York Timesu o tome kako su žene istočne Europe navodno imale bolji seksualni život u socijalizmu nego danas. Blogerica se potrudila naći neke svjedokinje iz Bugarske koje su se rado prisjećale kako se nekoć manje radilo, a više seksalo. Naravno, nije se potrudila potražiti svjedoke s drukčijom pričom. Koliko je nekima bilo dobro, toliko su drugi patili, a uvjeti su bili isključivo političke prirode.

Jedno svjedočanstvo o vlastitim roditeljima uz njihovu fotografiju objavila je na Facebooku Tonča Anković, supruga pokojnog Andrije Ankovića, legende Hajduka i jugoslavenske nogometne reprezentacije. Uz njeno dopuštenje, status prenosimo u cijelosti.

"Godine Titove 1956. moj je otac dobio poziv da se javi na sud u Makarsku kao svjedok. Proces je bio politički, a moj je otac već zbog sličnih djela odležao u Lepoglavi sedam veselih godina punih neizvjesnosti i straha, upravo kako hrvatski narod voli, jer su se mijenjale odluke raznih sudova do vrhovnog suda na smrt da ili ne, pa na kraju na dvadeset godina. Za 29. novembra neke godine Tito se smilovao pa je i moj otac pušten na slobodu. Kako god, onda se rodila moja mlađa sestra, a ja sam bila 14 godina stara.

Stančić u kojem smo stanovali bio je podrum koji je moj tata sa svojim tajnim prijateljima uredio vrlo zgodno i ja sam imala mamu i tatu, malu sestru, puno rodbine. Na zidovima bile su figure Walta Disneya - s peticama u ruci jer to su ocjene koje su se od mene očekivale. Nitko nije računao s mojom prkosnom i lošom i pamtećom naravi.

Dan prije odlaska na sud u Makarsku moja je mama pripremala njegovu odjeću. Prala, peglala, sjećam se mirisa vinske kvasine koji je prožimao stančić. Mislim da je kvasina služila da se štof ili đemper ne zasvijetli i ne otkrije starost i siromaštvo. A, svega je bilo jedno odijelo ili nekoliko komada veša, par čarapa. Takva su to bila vremena. Do nedavno su se stvari dijelile preko točkica ili bonova, a mi smo bili obitelj u sivoj zoni, otac je još bio bez građanskih prava kako se u Demokratskoj Republici Jugoslaviji i spadalo.

Uglavnom iz moje sobe na čijim su zidovima veselo stajali Pajo Patak, Mini, Miki i ostali čula sam moga tatu kako zove moju mamu.

'Sonja, dođi u krevet. Sonja dođi u krevet', ponavljao je to u pravilnim razmacima, na kraju vapijući, ali onda se umorio i zaspao.

Mama je kasno u noć još pripremala svoga supruga za svjedoka, dodala je pidžamu i papuče za svaki slučaj ako bude morao ostati i dan više, po potrebi narodne vlasti koja je živjela i smrt fašizmu kojeg na sreću više nije bilo, iako su oči Velikog brata s podočnjacima dežurale i pratile vanjske i unutarnje neprijatelje.

Sutradan smo otpratili oca na jedan od brodova pjesnika, mislim da je to bio Vladimir Nazor. Mama, mala sestrica i ja vratili smo se u naš stan iz snova.

Moj se otac vratio nakon pet godina jer je od svjedoka postao glavno optuženi pa je osuđivan ponovno na smrt i slično tome, da bi ga na kraju optužili, kao u Kunderinoj šali, za pismo koje je za prvog odležavanja pisao mami u kojem je stajalo da će sve biti isto kao prije. Što je pod tim mislio, interpretirali su različito Narodna vlast i moja majka.

Sve u svemu, izišao je iz Stare Gradiške kao oronuli starac. Te sam se godine udala i moja je majka u jednom trenutku slabosti kao žena ženi, iako se tada o tim 'stvarima' nije govorilo, rekla:

'Znaš, nakon što je tvoj otac izišao iz zatvora, on i ja, kao žena i muškarac, više nemamo ništa.'

Ne znam je li se sjećala one noći kad ju je zvao u krevet.

Ja jesam."