Sustav školsta koji smo naslijedili iz vremena industrijske revolucije vrlo je sličan McDonald'su, pri čemu ja sustav McDonald'sa smatram genijalnim (hranu ne smatram genijalnom). Princip u pozadini školskog sustava i McDonald'sa je isti. Postoji centralno mjesto gdje se, poput recepta za hamburger, kreira koncept „što je znanje i što klinci trebaju znati“, izgrađene su procedure i propisi što se radi, kako se radi, odakle se uzima (meso, knjige ili učitelje) i zahvaljujući tom iscrpnom proceduriranom sutavu vrlo se lako ustroji još jedan restoran, još jedna škola.

I to je tako moralo biti. I ne samo to. Školstvo kakvo su koncpirali tadašnji stručnjaci je jednostavno genijalan koncept. Osmišljen da države premreži sistemom koji će efikasno prenositi znanje, opismenjavati i služiti kao mreža prijenosa društvenih vrednota. Dovesti znanje do svakog djeteta, svake seoske zajednice. To je bio pothvat! (Ako želimo biti baš zločesti ili cjepidlački točni onda ćemo pribilježiti da je uz pedagoge i prosvjetare na formiranje škola itekako utjecao politički interes. Pa su tako u Rusiji vjerovali da će školom stvoriti novu rasu, u Prusiji da će stvoriti poslušne ljude i vojnike, a u Francuskoj – da će konačno imati dovoljno birokrata za vođenje njihove administracije.)

Rani osnivači školskog sistema, prvi pedagozi i na kraju (ili na početku svega) seoski učitelji, oduvijek su moji heroji. Naježim se pri razmišljanju o ovim osnivačkim koracima i na koncu njihovom globalnom uspjehu. Posao koji su oni napravili je ravan Elonovom projektu naseljavanja Marsa. Breakthrough. Moj djed, seoski učitelj, trebao bi biti glavni Elonov savjetnik da je još među nama. Imate li predodžbu što je značilo dovesti obrazovanje u zadnju zabit, s ravnalom i par knjiga pod miškom? Mars je prema tome čisto stilska vježba. Moj djed bi to lijevom nogom riješio. Učitelji su čudo, doista jesu, uvijek bili i bit će.

Naknadno povezujući točkice, kako nas je Steve Jobs učio, gotovo da možemo vidjeti sinkronizirano kreiranje željezničke, školske, vodovodne, energetske mreže – i školskog sustava. I ako pogledate, vrlo su analogni, gotovo da bismo mogli reći – ista stvar, samo za različitu građu. Princip je isti, sve su ostalo nijanse.

Svi ti sustavi efikasno su pretvorili blatnjave kaljuže u civilizirane zajednice spremne da poduzmu projekt industrijske, a zatim i digitalne, postindustrijske revolucije. Škole su direktno zaslužne jer nam djeca ne umiru više od trivijalnih bolesti, jer imamo zube, jer moja generacija ne da (još) nije umrla od starosti, nego smo čak i dobro, a civilizacija nam omogućava neviđeno blagostanje i kvalitetu života.

Školski sustav uhvatio se ukoštac s izazovima svojega vremena i razbucao. Respect!

Ali internet ne ide tračnicama, a na pokretnim trakama rade roboti

Školski sustav treba čuvati kao željeznice. Ali, ne kao što HŽ čuva željeznice, nego kako se doista čuva tekovina. Unaprjeđivanjem. Osuvremenjivanjem. Imati školski sustav, zgradu i nastavnika i ministarstvo ne bi smio biti razlog da dignemo noge na stol i održavamo sustav kreiran prije 100 godina, jer onda taj sustav, kao željeznice, ide 23 sata od Osijeka do Šibenika.

Školski sustav koji imamo je nastao s pitanjem – kako osnovna znanja dovesti u svaku zabit i donijeti znanje koje nikako drugačije ne može biti dovedeno u sve te blatne kaljuže? I na to je pitanje odgovorio briljantno, sjedi, 5.

Naš današnji sustav gleda li ga gleda u taj naslijeđeni sustav željeznica ili škola i bavi se svime, osim pitanjem kako školovanjem kreirati sretnije, prosperitetnije i uspješnije društvo sadašnice. Kako u obrazovanje integrirati činjenicu da umjesto raditi u tvornicu danas klinci idu na Kickstarter, financirajući svoju ideju, dogovarajući da im tvornica iz Kine proizvodi, dizajner s Filipina dizajnira, a prodajna podrška iz Burkine Fasso vodi odnose sa kupcima, a sve to tipajući na računalu koje im je tata dao ili koje su sami sastavili iz nekog DIY laptop seta koji su kupili na Ebayu?

Današnja društva su multikulturalna, ljudi se sele, granice su fluidnije nego prije, a cijeli svijet umrežen je u "mrežu svih mreža", kreirajući odnose, zajednice – i razarajući drugi tip poznatih zajednica i načina života. Škole imaju veliki izazov – pomoći ljudima da kreiraju psihološke i sociološke i bihevioralne strategije življenja modernoga života. Danas, više od ispitnog pitanja – gdje je Afrika i koja je glavna grana ekonomije Bolivije, trebali bismo se baviti pitanjem – kako očuvati svoje osobne granice u hektičnim vremenima, kako pri svakom pothvatu u matematiku uključiti društvenu i ekološku odgovornost i kako uspješno čitati i kritički razumijevati obilje informacija kojima raspolažemo.

Nevjerojatno poglupljenje medija, chemtrailsi, simplificirana i idiotska gender ideologija, tužakanje na sudovima na ime obrane nekih imaginarnih prava, umjesto normalnog humanizma i opće tolerancije, kreiranje izbjegličkih getoa, pseudoznanost, divljanje vjerskih fanatizama, sve je to direktan rezultat neodgovornosti školskog sustava.

Tko hoće danas obrazovati djecu ima izazov deset puta jači, veći i teži od izazova prethnodne ere, a koja je bila – dovesti abecedu u svaku blatnu kaljužu. Danas se obrazovanjem treba spasiti svijet. Povezati matematiku s osobnom odgovornošću, tehnologiju s humanistikom koja će preveseti svijet preko potencijalnog ponora futurističke apokalipse i na koncu sve, ali baš sve, s pitanjem očuvanja ekosistema našeg planeta. Kao što je željeznička pruga fantastičan benefit – ako se o njoj ispravno skrbi, ako se ulaže i unapređuje, tako je i školski sustav fantastična polazna točka za obrazovanje nove razine. No, ako upravljanje prugom i ratovi prijestolja postanu bitniji od činjenice da vlak nekamo ide i da ide brzo, onda imamo golem problem.

Nezrelo društvo nezrelih očekivanja

Čini mi se ponekad da bi kod nas ljudi htjeli da se sve odmah zna, da sve bude „kako treba“ (ako „kako treba“ realno postoji) i po mogućnosti da uđe u Ustav. Često čujem bizarne prigovore da predložena reforma obrazovanja nije savršena, da nije sve predvidjela ili da nije provjerena. Moj omiljeni because fuck logic moment prigovora reformi je – da nije testirana. Kao da se žališ novim cipelama da nisu razgažene ili da u novom stanu nemaš osjećaj da je netko tu prije živio.

Mislite li da je seoski učitelj 1876. u nekom ogulinskom selu imao sve savšreno posloženo i da se čekalo krenuti s ustrojem školstva jer stvar nije bila testirana? Nije. Znali su da gori, poslali učitelje s ravnalom i par knjiga pod miškom u svijet i odlučili odložiti češljanje babe za neka druga vremena, kad malo vide kako se učitelj snašao na terenu. I snašao se odlično.

Hrabar pionirski pothvat koji je stvorio remek-djelo obrazovnog sustava pretvorio se u svoju negaciju. Umjesto koncentracije na bitno, bavimo se svim efemernim dijelovima pothvata – tko, kome, koliko, dok nam klinci putem željni znanja nasjedaju na svaku pseudoznanstvenu foru.

Željeznice voze 23 sata jer se nijedno vijeće oko HŽ-a nije sastalo da se pita što učiniti da prijevoz bude brži. Nego te sufinanciranja, te radna prava, ova prava, oni problem, ovi problem... i tako korak po korak ukrcasmo se svi mi na prugu Osijek – Šibenik, a naši šefovi sjede na krovu i pišu kazne ili hoće zabraniti svakoga koji oko ovog našeg vlaka juri brzinom većom od 50 km/h.

Da moj djed ustane iz pokojnih, ja bih samo pogledala u pod i rekla – dida, oprosti. Uništili smo sve ono što ste ti, tvoji prethodnici i kolege gradili nesebičnim naporima neustrašivih pionira. Eto. Bilo bi me sram.