Zašto kineski model borbe protiv koronavirusa ne funkcionira na Zapadu

"Kina je pokazala primjer da rigorozne mjere imaju učinka", rekao je hrvatski premijer Andrej Plenković prilikom sinoćnjeg obraćanja naciji. Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović je jutros na konferenciji za medije istaknuo kako je talijanska policija, prateći mobitele građana (?!), primijetila da se čak 40% Talijana ne pridržava propisanih mjera karantene. Opet, i on je podsjetio na "pozitivni primjer" Kine.

Što je točno Kina učinila? Prvo, kineska vlast je neko vrijeme tajila informacije o novom virusu koji se pojavio u njihovoj pokrajini Wuhan. Kineskoj je vlasti u prosincu bilo bitnije suzbiti slobodu informiranja nego virus. Kineski liječnik, koji je prvi objavio informacije o misterioznoj bolesti, optužen je za "dezinformiranje". Već početkom veljače čovjek je umro, navodno od koronavirusa. Kažem "navodno", zato što ne vjerujem informacijama koje daje autoritarni režim koji inače suzbija slobodu medija u svojoj zemlji.

Kad se bolest toliko proširila da vlast to više nije mogla tajiti, onda su brzo zatvorili cijelo područje u karantenu, po kratkom postupku svima zabranili kretanje i odredili teške kazne za prekršitelje. Na internet su tijekom karantene izbijali videoklipovi građana koji pokazuju brutalnost policije kako se obračunava s onima koji su izašli iz kuće, kao i barikadiranje ulaza u zgrade. U isto vrijeme kineski mediji, koje kontrolira komunistička vlast, objavljivali su svoje videoklipove veselih pacijenata koji doslovno plešu uz bolničke krevete i zadovoljnih medicinskih djelatnika. Kineska vlast sada tvrdi da je suzbila daljnje širenje virusa u svojoj zemlji i mnogi na Zapadu su to uzeli zdravo za gotovo.

OK, pretpostavimo da je to točno - i ja želim vjerovati da jest. Pretpostavimo da je Kina uspjela takvim mjerama suzbiti širenje virusa u dva-tri mjeseca. Svjedočimo naporima europskih vlada koje uzimaju Kinu kao pozitivan primjer i pokušavaju se na isti način oduprijeti nemiloj pošasti. Čini se da europske države u tome ne uspijevaju. U Italiji je, usprkos rigoroznim mjerama koje obuhvaćaju cijelu zemlju, situacija iz dana u dan sve gora. Virus se nezaustavljivo širi, a karantena samo djelomično funkcionira jer država nema dovoljno policije i vojske da bi mogla u svakom trenutku kontrolirati svaku kuću, zgradu i ulicu.

Problem je u tome što se ne može uspoređivati Kina s bilo kojom zapadnom zemljom. Riječ je o potpuno drugačijoj kulturi. Kinezi su od rođenja navikli na takav režim, njihov sustav se niti u "normalnom" vremenu ne razlikuje mnogo od vanrednog stanja. Ljudi na Zapadu uzimaju osobne slobode zdravo za gotovo, nama je normalno da je sloboda iznad bilo kojeg autoriteta. Mi želimo poštivati zakone i sve pozitivne propise, ali kada se nađemo u situaciji da moramo birati između dva zla, ponekad ćemo zaključiti da je rizik kažnjavanja prihvatljiv u odnosu na ono što nam treba. To se posebno odnosi na zakone koji su moralno upitni i za koje bi se moglo naći dosta moralnih iznimaka. Konkretno, ako vam je propisana karantena, a ostali ste bez kruha i nemate koga nazvati da vam pomogne, vjerujem da će skoro svatko riskirati kaznu i otići po kruh. Zapadnjak će razmišljati ovako: "Znam da je to što činim protuzakonito, ali ionako vjerojatno nisam zaražen, a moja djeca trebaju jesti".

Kinezi su odmalena odgojeni i naučeni da nema ničega iznad visokog državnog autoriteta i da se on ne smije propitkivati. Naravno, to ne vrijedi za sve i uvijek će se naći poneki slučaj "pobunjenika", ali takvi će biti brutalno kažnjeni za primjer drugima pa će onda i drugi "naučiti" da nije pametno izazivati autoritarnu vlast.

Da bi takav sustav bio efikasan, ljudi moraju biti na njega naučeni i odgojeni da mu vjeruju. Iako sve više glasova u Hrvatskoj čujemo koji hvale Kinu u svakom pogledu, nisam baš siguran da bi novinari, koji na to pozivaju, bili presretni da im neki Plenkovićev birokrat doslovno diktira što će objaviti. Istina, to se i u Hrvatskoj već događa, ali ne u svim medijima. Mi ovdje ipak imamo kakvu-takvu slobodu na kritiku vlasti i zakona. U kineskom režimu toga nema, možda je zato tako "efikasan".

U Hrvatskoj to neće funkcionirati. Još će većina nekako pretrpjeti prvih tjedan-dva. Ali imajte na umu da je to protuprirodno jer čovjek je društveno biće. Nakon nekoliko tjedana će svi oni, koji sada upiru prstom i prozivaju "sebične pojedince" zbog neodgovornosti, i sami osjetiti potrebu da vide svoju rodbinu i prijatelje. S vremenom će se morati ili uvesti puno rigorozniji sistem kontrole i kažnjavanja koji će pretrpati zatvore ili će se od karantene odustati.

To ne znači da ove mjere nisu ispravne i opravdane. Iz epidemiološkog kuta itekako jesu. Ali čovjek nije biće stvoreno da samo egzistira ili da može egzistirati u izolaciji, a pogotovo čovjek koji je odmalena naučen na slobodu kretanja. Taj aspekt stručnjaci ovih dana uopće ne uzimaju u obzir.

Što se tiče same "superiornosti" Kine, o tome je dobar komentar na Twitteru objavio američki sveučilišni profesor ekonomije Per Bylund koji, između ostalog, kaže:

"Postoji djelomična istina u argumentu da centralizirana sila može djelovati brže i snažnije (tj. brutalno i bez poštivanja pojedinaca ili skupina ljudi), ali ona se temelji na neugodno neupućenim pretpostavkama. Istina, zahtijeva da režim, odnosno vlast, ima točne informacije i djeluje u najboljem interesu društva. To nisu samo pretjerane pretpostavke, one ustvari nikada nisu istinite.

Neću nagađati da li to dolazi iz mita da je kralj prosvijetljeni despot, čak ga je imenovao i bog, o kojem su nam stoljećima govorili oni koji imaju koristi od takve laži. Ono što je važno jest da iako hijerarhija doista može brzo djelovati, uvijek djeluje s pogrešnim informacijama. I, s gledišta društva u cjelini, ono djeluje s pogrešnim ciljevima, stavljajući volju vodstva ispred volje ljudi uopće. U hijerarhiji kontrole poput one u Kini, točne informacije ne dolaze slobodno i sigurno ne idu prema donositeljima odluka.

Ista je stvar, iako s manjim pritiscima, u bilo kojoj državnoj (i korporativnoj) birokraciji.

Nitko u takvim hijerarhijama nema poticaj činiti "pravu stvar", posebno za obične ljude. Njihov je poticaj samo paziti na vlastita leđa. Kao i u svim birokracijama, posebno političkim, prioritet broj jedan je izbjegavanje prihvaćanja odgovornosti za nešto što se pokaže loše. Spustite glavu i slijedite pravila; pobrinite se da su oni iznad zadovoljni i držite subjekte pod kontrolom. Ako ne igrate sigurno, bit ćete žrtvovani na lomači kad nešto pođe po zlu.

Oni koji pozivaju na brzu akciju i ukazuju na to da je Kina karantinirala multimilijunske gradove kao "recept uspjeha" za zaustavljanje zaraze moraju vjerovati ili da hijerarhija ispravno prenosi ispravne podatke i filtrira nevažne podatke (što je jednostavno nemoguće) ili da te informacije nisu važne (užasan pogled "moramo nešto učiniti", što će biti smrtonosnije od virusa).

Istina je, kako tvrdi Danielle Pletka, da diktature samo pogoršavaju pandemiju. Brzo, snažno postupanje prema *pogrešnim* informacijama ili bez poštivanja ljudskog života i sloboda ne može biti ništa drugo nego katastrofalno. Povijest je prepuna primjera takvih režima, a njihovi rezultati bez izuzetka su grozna.

Istina je da decentralizirani sustavi donošenja odluka i tržišni stil uvijek pobjeđuju centralizaciju i moć - jer oni skupljaju i kondenziraju informacije mnogo primjerenije i zato što dopuštaju akcije prikladnije lokalnim uvjetima. Shvaćam da strah, potaknut alarmizmom, može dovesti do panike i lošeg prosuđivanja. Ali poziv na autoritarizam kao rješenje, bez obzira na prijetnju, mnogo je gori od lošeg prosuđivanja.

To nije samo neznanje o tome kako funkcioniraju hijerarhije, već vrsta neznanja koje se povijesno uvijek završilo masovnim ubojstvima. Ako vam zvuči kao brzi lijek, držite se podalje. To može biti brzo, ali ne i lijek. Na nama je da ne slušamo lažne proroke i odupiremo se iskušenju da vjerujemo u nemoguća obećanja.

Centralizacija je jedno takvo obećanje koje se uvijek nudilo kao rješenje, ali nikada nije ispunjeno. Ako niste vi koji tražite i ne dobijete moć kralja. A njihov zajednički nazivnik nije bio altruistički služiti običnim ljudima. Kao i u bilo kojem kriznom trenutku, najbolji je način djelovanja držati hladnu glavu i ne paničariti.

Poziv na autoritarizam, neznalicama predstavljen kao brzi lijek, u najboljem je slučaju neodgovoran. Ali moglo bi se pokazati i puno, puno gorim od toga.