Iako strani poslodavci isplaćuju u prosjeku 20% veće plaće od domaćih i aktivnije podupiru lokalne društveno korisne aktivnosti, među Hrvatima još uvijek postoji prijezir prema stranom kapitalu i ulaganjima.

Osim ponižavajućeg nuđenja mlijeka i ribe u zamjenu za računala i mobitele još je veće poniženje što se kineskog premijera moli da "sredi" spašavanje Uljanika, pa ovaj zove "svoje" da im kaže da, eto, ima neko malo brodogradilište tu negdje na granici EU poslije čega ovi vjerojatno prvo provjeravaju što je to "Hrvatska".

Kinezima će prvo trebati da utvrde gdje je Hrvatska pa tek onda postoji mogućnost da zagrizu i spase Uljanik. Ionako su poznati kao ljudi koji jedu svašta pa možda uspiju probaviti i jedan Uljanik, čak i kada vide financijske pokazatelje. Koliko god Uljanik bio neukusan zalogaj, jednim Kinezima je to tek mrvica pa je vjerojatno mogu probaviti.

Kinu se tako prikazuje kao nekoga tko će nas spasiti i čije će investicije spasiti gospodarstvo. I inače je očekivanje da će eto baš jedna stvar spasiti cjelokupno gospodarstvo jako naivna. Kao najave otprije nekoliko godina da će nafta u Jadranu spasiti cijelu Hrvatsku. Nafta je propala pa nam eto Kineze, nove slamke spasa.

A u međuvremenu i dalje relativno nazadujemo. Ozbiljne države se ne oslanjaju na jednu stvar koja će ih "spasiti", nego razvijaju cjeloviti zakonodavni, društveni, politički, porezni i gospodarski okvir koji će potaknuti i osloboditi gospodarski rast. Čak i da Kina investira u Hrvatsku, to neće puno promijeniti. Još ćemo biti pravno neefikasna država s još manje efikasnom javnom upravom, prevelikim poreznim opterećenjem, kompliciranim poreznim sustavom, premrežena korupcijom i zagušena birokratsko-političkim aparatom.

Koliko je do sada Kina investirala u Hrvatsku?

Baš ništa. Medijske izjave o tome kako je Pelješki most najveća kineska investicija u Hrvatsku su besmislene. 85% vrijednosti Pelješkog mosta je financirala EU, a ostatak Hrvatska. Reći da je to kineska investicija ima smisla kao i tvrdnja da je građevinska firma kojoj ste platili da vam izgradi kuću investirala u kuću, a ne vi koji ste platili tu izgradnju.

Kina i inače nema pretjerane volje u "investiranje" ako se ne radi o infrastrukturi koju je netko drugi platio pa se to i ne može nazivati investicijom, ili o sirovinama.

U prvih 20 zemalja iz kojih je najviše investirano u Hrvatsku dominiraju države EU. Prva koja nije iz EU, Švicarska, se nalazi na tek 11. mjestu, a sljedeća koja nije dio EU, Rusija, na 14. Kine nema na vidiku. Daleko najviše investicija u Hrvatsku je došlo iz Nizozemske a slijede Austrija, Italija, Njemačka, Mađarska, Luksemburg, Slovenija itd.

Zašto se onda ne pridodaje tolika medijska pozornost kada delegacija iz neke od tih država posjeti Hrvatsku? Naravno, razlog leži u tome što je Kina puno jača geopolitička sila, ali naglasak se stalno stavlja na investicije, a investicije iz Kine jednostavno ne postoje niti je izgledno da će postati značajan dio ukupnih stranih investicija u gospodarstvo RH.



To, naravno, ne znači da investicije iz Kine ne treba priželjkivati i aktivno privlačiti, ali treba biti razuman i shvatiti da ne treba očekivati čudo te nas Kina neće spasiti. Strane izravne investicije (FDI) su jako bitne za svaku državu, a posebno državu koja pokušava uhvatiti korak s razvijenim zemljama EU i drugim zemljama koje se brže razvijaju. Hrvatska nažalost kaska za njima.

Iako strane izravne investicije (FDI) postaju sve važnije za hrvatsko gospodarstvo, ipak je napredak prespor zbog administrativnih, pravnih, poreznih, političkih ali i društvenih prepreka. Premda istraživanja pokazuju da tvrtke u stranom vlasništvu radnicima daju u prosjeku 20% više plaće od domaćih za poslove iste razine te su više uključene u društveno korisne aktivnosti, svjedoci smo da se "stranci" često u društvu gledaju s velikom skepsom i strahom. To anti-investicijsko društveno ozračje, baš kao i antipoduzetničko, dodatno odvlači potencijalne investitore iz Hrvatske prema nekim drugim zemljama.

Po pitanju porezne politike strane kompanije često tvrde da im je teži problem kompliciranost i nedosljednost poreznog sustava nego visina poreznog tereta, iako i jedno i drugo navode kao jedne od glavnih prepreka poslovanju u Hrvatskoj. Ipak, uvjerljivo najteži problem investiranju u Hrvatsku redovito se naglašava nesređenost, korumpiranost i općenito loša kvaliteta pravosuđa.


Izvor: Bijela knjiga 2017, Foreign Investors Council (FIC)

Kina preko Hrvatske i ostalih država istoka EU pokušava napraviti prve korake prema tržištu zapadne Europe. U tome, s nekoliko iznimki, do sada nisu imali velikog uspjeha jer je način poslovanja, korporativna kultura i društvena uloga kompanija u EU drugačija nego što je u Kini a istok EU (što uključuje i Hrvatsku) vide kao most koji se prema tim karakteristikama nalazi negdje na sredini između načina poslovanja u Kini i načina poslovanja u zapadnih državama EU.

Brojni su razlozi zašto Hrvatska treba prihvatiti i iskoristiti kineske investicije, a jako je malo dobrih argumenata zašto bi trebala zatvoriti svoje tržište za Kinu. Jedan od tih argumenata je i geopolitički, ali zadatak Hrvatske kao male države nije da se igra geopolitičke utakmice s "velikima", nego da kompromisnim balansiranjem pokušava iskoristiti situaciju za vlastite interese. Na kraju krajeva Njemačka, Francuska i UK godinama prihvaćaju investicije iz Kine te održavaju dobre poslovne odnose, stoga oni nemaju što prigovarati Hrvatskoj što čini isto.