Kao istinski liberal, vjerujem u temeljna ljudska prava (život, sloboda i imovina) koja vrijede za svakog pojedinca jednako, bez obzira na bilo kakve njegove karakteristike, i ta prava u slobodnom društvu moraju biti iznad svih zakona, odnosno zakoni ih ne smiju nikome ograničavati niti oduzimati. Međutim, postoje određene skupine koje su kroz povijest bile zakidane više od drugih, a u većem dijelu svijeta još uvijek traje borba za njihovu ravnopravnost s ostalima.
Jedna od tih skupina svakako su i pripadnici LGBT zajednice - ljudi koji su samo zbog svoje seksualne orijentacije često bili šikanirani ili kažnjavani, kako od strane nasilnih pripadnika društva, tako i od strane same države i njenog represivnog aparata.
LGBT zajednica je tek nedavno počela dobivati prava koja imaju i ostali, a najveći pomak napravljen je prije dvije godine kad je tadašnji američki predsjednik Barack Obama legalizirao gay brak i omogućio LGBT parovima posvajanje djece. To se dogodilo nakon što su ankete pokazale kako je sveukupna američka javnost promijenila mišljenje po tom pitanju i počela većinski podupirati gay brak te je Ustavni sud dosudio da je zabrana gay braka protuustavna. To je bila totalno logična odluka suda budući da su osnivači SAD-a u Deklaraciji o neovisnosti jamčili građanima "pravo na život, slobodu i težnju za srećom", međutim nije donesena dok god većina građana SAD-a nije bila za to.
Lijevi političari, poput Obame i Hillary Clinton, još su prije desetak godina javno govorili protiv gay braka. Obama je 2008. rekao da je za njega
"brak samo između muškarca i žene", a Hillary je na direktno pitanje TV voditelja odgovorila da se
protivi legalizaciji gay braka. Nakon što je većina glasača promijenila mišljenje - promijenili su i oni. Sad su odjednom veliki pobornici LGBT prava kao i ljevičari diljem svijeta. No, dok to nije bilo cool, bili su gori od konzervativaca. Jedina politička i filozofska struja koja je tijekom zadnjih 250 godina javno propagirala ravnopravnost za pripadnike LGBT zajednice, bili su klasični liberali odnosno u Americi libertarijanci.
Liberali su borci za ljudska prava na prvoj crti, onda kad to nije cool. Onda kad je većina protiv toga, onda kad je država protiv. Onda kad je to opasno. Baš kao što je
prva feministica u povijesti bila klasična liberalka, tako su i prvi borci za prava LGBT zajednice bili klasični liberali, a ne socijalisti niti socijaldemokrati.
Još u 18. stoljeću su prvi liberalni teoretičari i filozofi Montesquieu i
Adam Smith zagovarali pravo svakog pojedinca na slobodno upravljanje vlastitim tijelom te autonomiju pojedinca i njegovih privatnih sklonosti od državnih zakona. U 20. stoljeću su klasični liberali nastavili zagovarati osobne slobode.
Ludwig von Mises, iako osobno nije bio ljubitelj "seksualnih devijacija", često je naglašavao u svojim djelima da
nije posao države regulirati moralnost građana. Veći dio prošlog stoljeća u zapadnom je svijetu prevladavalo uvriježeno mišljenje kako je homoseksualnost nemoralna, a službena medicina ju je smatrala devijacijom. Konzervativci, demokrati i socijalisti su vjerovali da država treba regulirati moralnost građana dok su se samo liberali tome opirali.
Friedrich A. Hayek je 1960. pisao da
"privatno prakticiranje bilo kakve aktivnosti među odraslim pojedincima, bez obzira koliko se činilo nemoralno za većinu, ne smije biti objekt prisile za državu koja želi biti slobodna".
Kad su američki ljevičari bez realnih temelja preuzeli termin "liberal" pa su se pravi, klasični liberali u Americi nazvali libertarijancima te su osnovali svoju, Libertarijansku stranku, bila je to prva politička stranka u SAD-u koja je otvoreno zagovarala ukidanje svih anti-LGBT zakona i ravnopravnost braka za sve. Bilo je to 1972. godine, otprilike u isto vrijeme dok je kandidat za potpredsjednika SAD-a iz redova lijeve Demokratske stranke držao govore u kojima se posprdno odnosio prema gejevima jer je to tada bilo "in" i tako se prikupljalo glasove. Libertarijanska stranka je te godine tiskala letke adresirajući problem represije nad gejevima te su ih dijelili po svim gradovima. Tako je počelo širenje svijesti po tom pitanju.
Međutim, pravi pokretač borbe za prava LGBT osoba bio je
Adolf Brand, njemački filozof, novinar i poduzetnik koji je živio krajem 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća. Po filozofsko-političkim uvjerenjima bio je anarhist i individualist, jako blizak tadašnjim liberalima. Vjerovao je u pravo čovjeka na vlasništvo nad svojim tijelom. Pokrenuo je prvi list specijaliziran za LGBT osobe "Der Eigene" (Jedinstven) koji je izlazio periodično od 1896. do 1931. kad su ga nacisti zabranili.
Brand je 1900. godine bio izdavač prve knjige s gay poezijom, odmah nakon što je izašao iz zatvora gdje je završio jer je napao parlamentarca iz desne stranke psećom uzicom. Bio je i pripadnik prve organizacije za LGBT prava, Magnus Hirschfeldovog znanstveno-humanističkog odbora. Kroz svoj je list prokazivao političare, uglavnom demokršćane, koji su u javnosti bili anti-gay, a privatno su zapravo bili gay. Tako je završio 18 mjeseci u zatvoru jer je za tadašnjeg kancelara Princea von Bulowa objavio da se nalazi s muškom prostitutkom.
Na kraju, u 1930-ima je odustao od nastavka borbe nakon konstantnog maltretiranja od strane nacista koji su zabranili izlaženje njegovog lista i zapalili njegov institut. Ostao je financijski uništen te je objavio kako prekida aktivizam. Poginuo je 1945. od savezničke bombe tijekom bombardiranja Berlina u 71. godini života.
