Vidim kako dobrom dijelu javnosti i dalje nije jasan pojam slobode govora. Nakon što je hadezeovac tražio strijeljanje za pokretače peticije isprike Srbima za Oluju, krenula su i tradicionalna zgražavanja radi pijanog ustaševanja koje obično obilježi Thompsonove koncerte i javne proslave godišnjice Oluje. Ogorčeni politički protivnici, ponajviše ekstremni ljevičari, natječu se u traženju kazni za opskurne likove koji su toliko politički primitivni da ne shvaćaju da je sama Oluja puno veći šamar velikosrpstvu od poražene kukavice Pavelića i šačice budala što je dozvolila da ih Hitler nametne kao tobožnje vladare Hrvatske, pa onda ogavnim zločinima osramotila vlastitu naciju.

Ljevičarska argumentacija je po običaju, bilo da se radi o ekonomiji, politici ili pravima pojedinca, rupičasta poput ementalera. Radi se o gordijskom čvoru nelogičnosti.

Ako bismo kod slobode govora nametnuli ograničenje za ideologije koje su nasilne i s pozamašnom povijesnom štetom za čovječanstvo, onda bi taj kriterij jednostavno morao obuhvatiti i komunizam. Dakle, oni se zapravo zalažu da se i njima samima ograniči sloboda govora. Jer tvrdnja kako je komunizam i nasilni etatistički egalitarizam zapravo super kao ideja i da se ne može uspoređivati s nacizmom i fašizmom je nevjerojatna.

I sami su ljevičari toga svjesni pa svoju ideologiju često maskiraju u antifašizam i neke druge nazive i parole, što jasno govori da i oni sami nose breme neuspjeha i silnih žrtava. Vjerujem da se nekada teško pogledati u ogledalo kada znaš da se zalažeš za ideju koja je samo u prošlom stoljeću pobila stotinjak milijuna ljudi, a njen katastrofalni track record nastavlja se i danas, od krvavih ulica Caracasa, preko propale Kube do umobolnog diktatora Kim Jong Una koji onako debeo, s idiotskom frizurom, poput superzlikovca iz filma o Jamesu Bondu prijeti da će svijet raznijeti nuklearnom bombom.

Međutim, kod zabrane nacističkih, fašističkih i u našem slučaju ustaških simbola postoji mnogo veća nelogičnost (u ovom dijelu teksta razmišljat ću kao tipični ljevičar, čisto da im lakše ukažem da nelogičnost tvrdnji). Koja je država danas za ljevičare simbol državnog nasilja nad pojedincima na osnovu njihove nacije, podrijetla i vjere? Koja je država ujedno i najdenacificiranija na svijetu, u kojoj bi mahanje s kukastim križem ili Hitlerovom slikom vjerojatno završilo smrću od slučajnih prolaznika? Odgovor na oba pitanja je Izrael. Prema ljevičarima, simbol današnje fašističke države je Izrael, zemlja u kojoj sa strane židovskog naroda očekivano ne postoji apsolutno nikakvo simboličko približavanje nacizmu i fašizmu. Dakle, zabrana simbola i poruka određene ideologije, ako ćemo vjerovati ljevičarskom pogledu na Izrael, ne znači da pojedina nacija neće prihvatiti takvu praksu. Čemu onda zabrana simbola?

Postoji i primjer Poljske u kojoj se rastući nacionalizam i njihovo viđenje konzervativizma sve više manifestira u iskopavanju starih zločina nacista i Nijemaca kao nacije, što se koristi u dnevnopolitičke svrhe i za drogiranje masa jeftinom državnom nacionalističkom propagandom. Kada bismo se slijepo držali dosadašnjih ljevičarskih kriterija, ispalo bi današnja Poljska postavlja antifašističke trendove i da bismo se svi trebali ugledati u nju. S time se niti mi liberali, niti oni kao ljevičari, vjerojatno ne bismo složili. Možda će vrlo skoro simbol neke vrste novog poljskog fašizma postati grb Armije Kraiowe, dakle jedne nesumnjivo herojske antifašističke sile iz Drugog svjetskog rata. Vremena se mijenjaju, kao i simboli i njihovo značenje. Zabrane su besmislene.

Na kraju, nisu zabranjeni niti simboli najvećeg krivca za ratove 90-ih, a to je definitivno velikosrpski nacionalizam i jugoslavenski unitarizam, bilo da se radi o tri prsta, srpskim ocilima, kokardama i šajkačama ili crvenoj zvijezdi pod kojom je nastupala JNA. Upravo bi na primjeru crvene zvijezde ljevičari trebali shvatiti sav apsurd zabrane simbola. Dok su njihovi očevi i djedovi sa zvijezdom na glavi ponosno oslobađali zemlju, samo generaciju kasnije ta ista zvijezda postala je simbolom njene okupacije i destrukcije.

Ali za mene je najveći problem sa slobodom govora to što u slučaju restrikcija za ljude koji štuju sulude ideologije, ja kao pojedinac neću moći znati što drugi ljudi misle i kako politički razmišljaju. Zabrana javnog iznošenja stavova nikako ne znači da oni ne postoje, a politička glupost izvan dosega moje mašte je tvrdnja kako će se tim zabranama pojedine ideologije uništiti. Tvrditi takvo što nakon 45 godina Brozove Jugoslavije u kojoj se verbalni delikt oštro kažnjavao, da bi na kraju sve opet eksplodiralo u međunacionalnu klaonicu, vrhunac je besmisla.

Ja želim znati tko misli da je Ante Pavelić superiška i da je Jasenovac sjajan potez. Isto tako, želim znati koji Srbin misli da je Arkan sjajan tip, Slobo vizionar ili da su Ovčara i Srebrenica zaslužena osveta ustašama i balijama. Ne želim da to mora skrivati od drugih, bilo javno ili privatno. U tome slučaju, znat ću da je ta osoba politički idiot i iako je možda sjajan tesar, zubar ili automehaničar, znat ću da joj mogu ukazati na mane takvog razmišljanja ili, u nemogućnosti toga, da je se moram politički ili općenito kloniti.

Ili zamislimo da se, slijedeći antiliberalnu logiku zabrane slobode govora za propagatore zločinačkih ideologija, zabrani spominjanje Karla Marxa. U tom slučaju nikada ne bismo saznali da HDZ-ov ministar Goran Marić simpatizira njegovo viđenje ekonomije. Ovako smo toga svjesni i s time na pameti promatramo njegove poteze.

Pa kako se onda boriti protiv totalitarnih ideologija? Najbolji recept dao je legendarni Rambo Amadeus koji je rekao da je nacionalizam (a ja bih dodao i svi drugi ekstremizmi) tema za one koji imaju plaću do 300 eura. Iracionalne kolektivističke ideologije mogu uspijevati samo u okvirima siromaštva i beznađa. Najbolji lijek protiv njih nije zabrana i kažnjavanje, najbolji lijek je dobro plaćeni posao. Za više informacija, čitajte Liberal.hr