Rasprava o vojnoj suradnji između Republike Hrvatske i Izraela često se u javnosti vodi kroz političke izjave i ideološke podjele, posebno kroz stavove predsjednika Republike Hrvatske, Zorana Milanovića. No pitanje obrambene suradnje ne bi trebalo biti ideološko, nego isključivo strateško, temeljeno na pouzdanosti partnera, tehnološkoj kvaliteti i nacionalnim interesima.

Ako se hrvatska sigurnosna politika vodi racionalno i dugoročno, suradnja s Izraelom nameće se kao logičan izbor.

Izrael kao globalni lider vojne tehnologije

Izrael je jedna od najnaprednijih vojno-tehnoloških država svijeta. Njegova obrambena industrija globalno je poznata po naprednim bespilotnim sustavima, vrhunskim protuoklopnim tehnologijama, elektroničkom ratovanju i cyber obrani te sofisticiranim sustavima nadzora i preciznog naoružanja

Za malu državu poput Hrvatske, koja mora graditi kvalitetu umjesto brojnosti, partnerstvo s tehnološki superiornim proizvođačem predstavlja racionalan izbor. Hrvatska vojska već je imala konkretne koristi od izraelske vojne tehnologije, posebno kroz modernizaciju protutenkovskih sposobnosti i napredne sustave nadzora.

Suradnja s Izraelom pritom ne znači prihvaćanje svih političkih poteza te države, nego korištenje vrhunske tehnologije za jačanje vlastite sigurnosti, što je standardna praksa mnogih zapadnih država.

Lekcija iz remonta hrvatskih MiG-ova

Rasprava o izboru strateških partnera mora uzeti u obzir iskustva iz prošlosti. Tijekom mandata Vlade na čijem je čelu bio Zoran Milanović, donesena je odluka o slanju hrvatskih MiG-21 aviona na remont u Ukrajinu.

Rezultati tog projekta pokazali su se izrazito problematičnima. Dio zrakoplova nije postao operativan, utvrđeni su ozbiljni tehnički nedostaci, a dogodile su se i nesreće s letjelicama.

Projekt je izazvao snažne kritike stručne i političke javnosti te otvorio pitanja o kvaliteti remonta, nadzoru procesa i procjeni partnera. To iskustvo pokazuje koliko pogrešan izbor partnera u vojnoj industriji može imati ozbiljne posljedice za sigurnost države i učinkovitost obrambenog sustava.

U tom kontekstu, iskustvo s remontom MiG-ova često se navodi kao primjer zašto bi izbor partnera trebao biti vođen dokazanim tehnološkim kapacitetom i pouzdanošću.

Obrambena politika mora biti pragmatična

Vojna suradnja nije pitanje političkih preferencija, nego operativne učinkovitosti, pouzdanosti partnera, tehnološke prednosti te kompatibilnosti s NATO sustavima.

Izrael u tim područjima ima globalnu reputaciju visoke kvalitete i operativne učinkovitosti. Njegova tehnologija razvijana je kroz desetljeća stvarnih sigurnosnih izazova i testirana u realnim uvjetima.

Za Hrvatsku kao NATO članicu racionalno je surađivati s partnerima koji mogu osigurati najvišu razinu operativne spremnosti i tehnološkog razvoja.

Nacionalni interes iznad politike

Sigurnosna i obrambena politika države mora se temeljiti na nacionalnom interesu, a ne na političkoj retorici ili osobnim stavovima pojedinih dužnosnika. U obrambenom sektoru to znači modernu i pouzdanu opremu, tehnološki napredna rješenja te partnere s dokazanim rezultatima.

Dosadašnja iskustva pokazuju da suradnja s Izraelom može donijeti konkretne koristi za modernizaciju Hrvatske vojske, dok su neka ranija partnerstva, poput onog s Ukrajinom, pokazala ozbiljne nedostatke.

Zaključak

Hrvatska kao relativno mala država mora birati partnere koji nude najvišu razinu tehnološke kvalitete, pouzdanosti i operativne učinkovitosti. Suradnja s Izraelom predstavlja pragmatičan strateški izbor koji može dugoročno ojačati obrambene sposobnosti zemlje.

Rasprava o vojnoj suradnji stoga ne bi trebala biti ideološka, nego utemeljena