Odnos prema radu, privatnicima i raspodjeli dohotka u državnim službama nije se puno promijenio od vremena komunizma.

Plašenje neoliberalnim kapitalizmom i ostale trule izjave ekonomski neukih političara svakodnevica su u našem javnom prostoru. U ekonomiji koju hrvatski političari vode, sve je ostalo isto kao i u prošlom socijalističkom sistemu koji je upravo radi svoje neodrživosti propao u krvi, a ne kako nas uporno truju mitovima da smo bili prevelika vojna i ekonomska sila za ondašnje svjetske okvire.

Da se ništa uporno ne mijenja vidimo i danas kada naši mediji za propast socijalizma u Venezueli okrivili Ameriku, unatoč tome da je krivac za konačnu propast prolupali diktator koji je pod izlikom društvene jednakosti namirio vlastite dupelisce i članove partije. Ljudima je teško objasniti da je prekomjerno oporezivanje zlo i da su današnji vlastodršci identični postupanju socijalista u proteklome stoljeću kada se sve privatno pokušavalo satrti u korijenu.

Svaki honorarni rad nazivan je "fušom" i predstavljao se kao glavni krivac za propale ekonomske ideje vladajućih jer je njima u interesu bila samo kontrola preraspodjele novca kako bi mogli uživati u blagodatima tuđeg rada. Zato vam, dragi čitatelji, donosim jedan pamflet objavljen 1983. u Varaždinskim vijestima. Sasvim lako ćete primijetiti sličnost ondašnje i današnje politike te koliko smo zapravo daleko od zloglasnog "neoliberalnog" kapitalizma kojim nas uporno plaše. Također, ako su vam glavni argument u obrani socijalizma "besplatni" stanovi, nemojte ovo čitati jer ćete se grdno razočarati. I u ondašnje, socijalističko doba, privatna stanogradnja nadmašivala je državnu.

Raspodjela osobnih dohodaka oduvijek je bila i ostat će vruća tema jer riječ je o rješavanju životnih i socijalnih pitanja, a svakako i o vrednovanju rada. Rasprave o raspodjeli osobnih dohodaka u pravilu su vrlo žučne i iscrpljujuće. Jer, nemoguće je udovoljiti željama i razmišljanjima svakoga, tim više što svaki sudionik polazi od svojeg stajališta, ovisno od trenutnom položaju i interesu.

Jedni su obično za nagrađivanje prema radnim mjestima, odnosno hijerarhijskoj ljestvici vrednovanja radnih mjesta, drugi za veći socijalni prizvuk u raspodjeli (princip jednakih želudaca), treći za vrednovanje prema radu i rezultatima rada i tako dalje. Ipak, suština je u tome da bi svatko želio bolji osobni dohodak, pa čak i zanemarujući uvjet da najprije radom i dohotkom treba osigurati sredstva za osobne dohotke.

Upravo zbog toga posljednjih godina sve je više društvenog reguliranja politike raspodjele putem društvenih dogovora i samoupravnih sporazuma. Rijetko kada prije je politika raspodjele zasluživala toliko pažnje kao sada u uvjetima provođenja ekonomske stabilizacije. S jedne strane zbog toga što je pravilno vođenje politike raspodjele i svođenja potrošnje u realne okvire stvarnih mogućnosti preduvjet za ostvarivanje ciljeva stabilizacije, a s druge što se u otežanim uvjetima privređivanja mora voditi računa i o socijalnoj kategoriji raspodjele.

Zbog toga je na pomolu donošenje nekoliko novih dokumenata kojima se regulira politika raspodjele, pa između ostalog i dokumenat kojim se kaže da osobni dohotci u privredi mogu rasti 10 posto sporije od rasta dohotka, u društvenim djelatnostima 5 posto sporije od rasta dohotka u gospodarstvu, u bankama i sličnim institucijama 10 posto sporije od rasta u privredi, a funkcionarima u društveno-političkim organizacijama i zajednicama 15 posto sporije od rasta osobnih dohodaka u privredi.

U svakom slučaju, pozitivno je što se kao osnov za raspodjelu osobnih dohodaka uzimaju rezultati privrede, ali time nisu rješena i sva aktualna pitanja raspodjele. To su samo načelna pitanja okvira raspodjele, a u suštini treba još više poraditi na boljem vrednovanju proizvodnog i kreativnog rada, nagrađivanju prema rezultatima rada i rješavanju socijalnih problema, u čemu vrlo važnu ulogu mora odigrati Sindikat. Jer, opravdano, postavlja se pitanje što po pitanju raspodjele učiniti u organizacijama udruženog rada u kojima zbog nemogućnosti nabave sirovina dođe do zastoja u proizvodnji, pa prema tome i do neostvarivanja potrebnog dohotka i sredstava za osobne dohotke. U takvim slučajevima trebat će više solidarnosti i zaigrati na socijalnu kartu, a da bi se to moglo u kolektivima bi unaprijed trebali razraditi programe raspodjele u takvim uvjetima na temelju socijalnog stanja zaposlenih.

Nadalje, u sadašnjim otežanim uvjetima privređivanja i iznenađujećeg brzog rasta troškova života kroz povećanje cijena raznih proizvoda i usluga neprihvatljivo je povećanje osobnih dohodaka u postocima, jer novi povećani troškovi podjednako opterećuju sve pa nije isto povećanje osobnih dohodaka u postotoku za zaposlene s najnižim i najvišim primanjima. Nije to zalaganje za uravnilovku nego pitanje solidarnosti i podmetanja leđa za stvaranje socijalne sigurnosti svih zaposlenih u ovim otežanim ekonomskim prilikama.

Najzad, kada je riječ o raspodjeli neophodna je šira društvena akcija na utvrđivanju ostalih izvora prihoda. Rekli bismo da je neprihvatljiva tvrdnja onih koji smatraju da prekomjerna potrošnja proizlazi iz visokih osobnih dohodaka. Prije bi se složili s tvrdnjom da su tome uzrok razni „fuš“ poslovi, dopunski i honorarni rad i drugi izvori prihoda van društvene kontrole i politike oporezivanja. Jer, što reči na primjer na činjenicu da se u SR Hrvatskoj dvije trećine stanova gradi u privatnome vlasništvu, a da je u njihovoj izgradnji vrlo minimalno zastupljen društveni sektor. Takvih primjera ima dosta gdje se zarađuje mimo redovnih društvenih davanja za podmirenje općih i zajedničkih društvenih potreba, a teret toga mora udruženi rad.

Zato se i događa da i pored svih društvenih opredjeljenja i deklaracija stalno rastu opterećenja udruženog rada s društvenim davanjima.

U nedostatku drugih službenih pokazatelja za ilustraciju ove tvrdnje poslužit ćemo se s primjerom SOUR Varteks. Varteksova prošlogodišnja društven davanja po utvrđenim stopama doprinosa i poreza iz dohotka porasla su za 33,1 posto iz iz osobnih dohodaka za 29 posto, dok je dohodak Varteksa povećan za 29,6 posto. Znači teret društvenih davanja sve više pritišće udruženi rad, a ogromna sredstva koja se koriste za podizanje ličnog standarda ostvaruju se mimo udruženog rada bez društvene kontrole i oporezivanja.

Zato je na mjestu akcije Saveza komunista da se više pažnje posveti upravo tim izvorima prihoda umjesto stalnog ograničavanja redovnih osobnih dohodaka koji su zarađeni stvarnim radom i opterećeni društvenim davanjima.