Kuba je nažalost posljednji "pravi" komunistički režim izvan Azije. Njegov politički rok trajanja se pokazao duži nego što se moglo očekivati, ali s obzirom na trenutne masovne demonstracije pitanje je vremena kada će sistem pasti, a Kubanci živjeti uz slobode i ljudska prava.

Prije nekoliko tjedana slušao sam radio program sa švedskim komičarem Mikaelom Lindgrenom (poznat i po videu "Croatian Invasion"). Lindgren je govorio kako je početkom 2000-ih godina bio socijalist i čitao ljevičarske intelektualce poput Noama Chomskog i Naomi Klein. Kao mladi ljevičar otišao je na Kubu koja je u njegovoj glavi tada bila socijalistički raj i alternativa kapitalizmu. 

Lindgren se čak i nadao da će ostatak života provesti na Kubi koju je smatrao idealnim društvom. Međutim, nakon nekoliko mjeseci boravka u Kubi Lindgren se razočarao. Vidio je kako je komunistički režim korumpiran i represivan prema ljudima. Vremenom je skontao da Kuba nije ono što je zamišljao, na primjer kada je vidio da i na Kubi ima siromašnih zbog politike režima.

Nakon razočarenja, Lindgren je "pobjegao" u Meksiko gdje je igrom slučaja došao u hostel gdje je zapazio jednu knjigu koja mu je privukla pažnju. Ispostavilo se da je to bila knjiga liberalnog intelektualca Johana Norberga "U obranu globalnog kapitalizma". Čitajući knjigu za vrijeme boravaka u hostelu, Lindgren se na kraju sam uvjerio da je vjerovao u mitove jer su globalizacija i kapitalizam, usprkos raznim problemima, zapravo doveli do velikog napretka za svijet i pojedince kroz smanjivanje siromaštva i razvoj trgovine.

Kuba je povijesno gledano bila inspiracija za mnoge europske ljevičare, uključujući i legendarnog švedskog socijaldemokratskog premijera Olofa Palmea koji je imao jako dobre veze s kubanskim diktatorom i krvnikom Fidelom Kastrom. I dan danas, i pored toga što su protesti na Kubi najveći nakon 1990-ih i povezani s nedostatkom hrane i lijekova, proizvode se novi mitovi oko Kube. Tu se na primjer navodi da je Amerika u prvu ruku kriva za lošu ekonomsku situaciju na Kubi i da Kuba ne može biti demokratska jer Amerika to nikada ne bi odobrila.

Međutim, istraživanja i činjenice pokazuju drugačiju i kompleksniju sliku Kube. Naime, i pored toga što je Kuba poznata zbog ulaganja u ljudske potrebe, proizvodnju lijekova i razvoja turizma, Kuba je društvo koje nije uspjelo s komunističkim ambicijama. Na primjer, Kuba ima trgovinu sa skoro svim zemljama osim SAD-a, uključujući i trgovinske dogovore s EU, što ruši mit o značaju američke blokade.

Drugi primjeri su faktori poput mortaliteta beba, dostupnosti zdravstva i generalne kvalitete života koji su lošiji na Kubi kada se Kuba usporedi na primjer s Čileom, Brazilom ili čak i Paragvajem. Kuba je društvo gdje crni Kubanci skoro nikada nisu bili na vladajućim pozicijama, što pokazuje da je rasizam prisutan i zašto veliki broj demonstranata jesu baš Afrokubanci.

Znači, Kuba će biti diktatura dok god vladajuća komunistička partija vlada kroz strah, represiju i propagandu. Kuba je i dalje primjer kako državna kontrola nad ekonomijom dovodi do siromaštva, nezadovoljstva i problema. Zbog toga svi, uključujući i ljevičare, trebaju osuditi diktartorsku vlast i podržati demokratizaciju Kube i slobodu za sve Kubance. Cuba libre!