U Americi žive milijuni ljudi koji su pobjegli od političke i ekonomske represije ili su njihovi potomci. Iznimno je bitno da se njihov glas čuje.

Među onima koji su za čvršće granice i manje imigracije rašireno je mišljenje kako imigranti, koji u pravilu dolaze iz siromašnije i lošije uređenih zemalja u bogatije i bolje uređene zemlje, donose sa sobom i političke stavove iz svojih zemalja. Poznati libertarijanski teoretičar Murray Rothbard je 1980-ih promijenio svoj stav o slobodi migriranja zato što se uplašio da će imigranti iz istočne Europe u Ameriku donijeti socijalizam, odnosno da će veća imigracija dovesti do jačanja popularnosti lijevih ekonomskih i društvenih ideja.

Takvom zaključivanju odmah se može naći jedan prigovor. Ako netko napušta zemlju iz ekonomskih ili političkih razloga, onda sigurno neće htjeti da država u koju dolazi ikada postane politički uređena poput one iz koje je pobjegao upravo zbog loših odluka njenih političkih vođa. Sigurno neće htjeti da se i u njegovoj novoj domovini uspostavi takav sustav, isti onaj sustav koji ga je natjerao da ostavi bližnje, prevali toliki put i počne život ispočetka. Naprotiv, upravo politički i ekonomski imigranti najjači su branik protiv uspostavljanja loših političkih i ekonomskih sustava u svakoj uređenoj državi.

Socijalizam je danas ponovno popularan u SAD-u. Kažem "ponovno", zato što se to već jednom dogodilo, a bilo je to tijekom Velike depresije 1930-ih. Vijesti iz socijalističkih zemalja o grubom kršenju ljudskih prava i lošem ekonomskom stanju, ali još više more imigranata koji su pod cijenu života pokušavali prebjeći u kapitalizam, naprosto su ugušile svaku želju za socijalizmom. Barem za 50 godina.

Prošlo je puno vremena od masovnih gladi u SSSR-u, Kambodži, Kini...Ljudi koji se toga sjećaju uglavnom više nisu živi. Socijalizam opet postaje "in" na zapadu. I danas vidimo razvoj situacije u Venezueli, ali to ipak ne sprječava rast popularnosti tzv. "demokratskog socijalizma" u SAD-u. Organizacija "Demokratski socijalisti Amerike" broji već preko 50.000 članova, a među njima je i popularna novopečena zastupnica u Kongresu Alexandria Ocasio-Cortez.

U Americi je socijalizam popularan među mladima. Više od pola Amerikanaca mlađih od 30 željelo bi živjeti u socijalističkom društvu, ali isto istraživanje je pokazalo da većina tih istih mladih Amerikanaca želi pokrenuti vlastitu tvrtku, što znači da u Americi, barem među mladima, postoji veliko nerazumijevanje o tome što socijalizam uopće znači.

Ni najveći promotori ideje o demokratskom socijalizmu neće javno zagovarati sve ono što zapravo imaju u planu. Demokratski socijalizam ima za cilj nacionalizaciju gospodarstva, ali to želi učiniti "na ljepši način", odnosno demokratskim putem, a ne krvavom revolucijom. Kao da je to nešto novo, to je već pokušano jednom u Čileu (i u tome su sudjelovali Hrvati), a imamo i aktualni primjer "demokratskog socijalizma" u Venezueli.

Bernie Sanders, Ocasio-Cortez i drugi prominentni demokratski socijalisti u Americi još uvijek neće javno izaći s idejama o nacionalizaciji privatnih poduzeća zato što znaju da još nije vrijeme za to. Zasad se otvoreno zalažu samo za "besplatno zdravstvo" i proširenje socijalne države te uređenje "po uzoru na nordijske zemlje" iako je nordijski model u stvarnosti ekonomski slobodniji i s više kapitalizma od Amerike danas. Ali oni se sigurno neće zadržati na "besplatnom zdravstvu", kad to dobiju ići će dalje.

To je podiglo uzbunu među američkim imigrantima iz socijalističkih zemalja i njihovim potomcima. Upravo oni su glas razuma u Americi danas i podsjećaju iz vlastitih iskustava one razmažene mlade Amerikance koji nikada nisu okusili siromaštvo, što je zapravo taj socijalizam u koji bi oni gurnuli cijelu naciju. Ljudi koji su doživjeli socijalizam, čekanje u redu za kruh, redukcije struje i neimaštinu, političku represiju i slično, u ovom je trenutku njihov glas iznimno bitan.

Čak i oni koji više nisu živi, ostavili su svoje potresne životne priče potomcima u nasljeđe. Giancarlo Sopo, kolumnist u USA Today i član lijeve Demokratske stranke, napisao je odličan komentar naslovljen "Moja obitelj je pobjegla od socijalizma, a sad moji kolege demokrati misle da bi stranka trebala ići u tom smjeru".

"Kubanska socijalistička revolucija trebala je funkcionirati za radnike - one poput mojih djeda i bake koji su izbjegli u Miami tijekom diktature Fulgencija Batiste. U siječnju 1959., dva tjedna nakon što je Fidel Castro preuzeo vlast, vratili su se na Kubu kako bi se brinuli o bolesnoj majci moje bake. Sljedećih 20 godina ostali su zatočeni na otoku.

Kako se kubanska ekonomska i politička situacija pogoršavala, moj djed je rekao prijatelju da se želi vratiti u SAD. Netko je načuo taj razgovor i prijavio ga vlastima. Castrov režim ga je poslao u zatvor. Kad je izašao iz zatvora, izgubio je posao kao knjigovođa i dali su mu samo da hrani životinje u zoološkom vrtu. To je ionako lošu financijsku situaciju u obitelji učinilo još gorom.

Da biste razumjeli taj očaj socijalizma, probajte si zamisliti moje baku i djeda kako ostavljaju sve iza sebe i ponovno započinju život u Americi sa skoro 60 godina."

Pročitajte cijeli tekst u USA Today, fenomenalan je. Amerika je na rubu prekretnice i lako bi se mogla pretvoriti u buduću veliku Venezuelu, ali neće, a jedan od glavnih razloga zašto neće su imigranti iz socijalističkih država i njihovi potomci. Oni neće dozvoliti da se SAD pretvori u državu iz koje su oni ili njihovi preci pobjegli zbog slobode i boljih životnih prilika.