Najveće pitanje oko kojeg desnica i ljevica u posljednje vrijeme lome koplja diljem svijeta, pitanje je migracije.

Često razmišljam o svjetskoj političkoj situaciji, nadobudno, pomalo snobovski. I želim je sažeti u jednu rečenicu pa sam, nakon kratkog razmišljanja, znajući da su najbolje ideje one koje ti prve padnu na pamet, smislila sljedeću konstataciju: ljevica je prepopustljiva, desnica preparanoična.

Na što se to točno odnosi? Lako bi bilo reći - na sve, ali pogledajmo situaciju pobliže. Ljevica u zapadnom svijetu svoju ideologiju i principe temelji prvenstveno na odnosu prema imigrantima, a desnica se služi svim silama da budu dijametralno suprotno, potičući ksenofobiju. Ovdje se, nadasve, odvija jedna zakulisna predstava, a ta predstava jest mijenjanje sadašnjeg svijeta, laički rečeno. Služeći se drugim izrazima, posegnut ću za, također paranoičnom konstatacijom, svijet postaje Big Brother.

I znate što? I ljevici i desnici to odgovara! Vratimo se na migrantsku krizu i ljevičarenje. Što se zapravo događa? Čini se, sudeći prema masovnoj pojavi kauč-vojske zvane Social Justice Warriors, heteroseksualni bijeli muškarac ne samo da je osuđen na propast, nego je kriv za apsolutno svako poru kulture, sociolingvistički gledano, "zagadili su čak i jezik". Tako je, jezik je šovinistički i udara po manjinama koje trebaju imati ne jednaka, već jednakija (Eh, moja Životinjska farmo) prava. Zašto? Jer se stupanj demokracije temelji na odnosu prema upravo tim manjinama.

I što se događa, budi li se većina? Ne, budi se manjina većine koja u ime te većine jednakom paranojom udara prema svojim neprijateljima, naravno, suprotno od bijelog heteroseksualnog muškarca - homoseksualcima i imigrantima. Zapravo, smatram da im čak ni gay populacija ne smeta toliko kao preplanuli Iračani koji su se pod krinkom sirijskog rata ubacili u europski Eden i svakako s ciljem da će razoriti kršćansku Europu i nametnuti šerijat. Kako? Terorizmom, tvrde oni. A zatim svoje Vlade, ta manjina većine, napada da će repetitivne terorističke napade iskoristiti za potpunu kontrolu građana, koja je već, sudeći prema tehnologiji, u punom mahu, jer uvijek zna gdje smo i što nam od prodaje preporučuje.

Zanimljivo. Ljevica koja sikće na sami spomen kršćanske Europe, po njima Srednjeg vijeka, kontrolu dočekuje raširenih ruku. Cenzura! Spomeneš li nešto što se kosi sa stajalištima sadašnjeg establišmenta, optužen si za govor mržnje. Moj neutralan stav nasmijala je situacija u kojoj je feministkinja (a feminizam je općeprihvaćen i poželjan, pa je sve zajedno paradoks) na Twitteru napisala kako muškarac nije žena. Naravno, zbog svog istupa je kažnjena ukidanjem računa. Možete se smijati, a možete i plakati, s razlogom je nastalo nešto što se zove tragikomedija. Ali ne možemo se ne pitati gdje to sve vodi.

Ovdje dolazimo do još jedne sličnosti lijevog i desnog, a to je mržnja prema neoliberalnom kapitalizmu. Priznajte da vas prođu trnci kad čujete taj skovani izraz! On je nepravedan, jer njime upravljaju bijeli poduzetnici i bankari, otvoreni tržištu, a ne patriotizmu i državnim granicama! Ovako sročeno i ljevica i desnica se čine kao paraonici u zavezanim bijelim luđačkim košuljama.

Možemo se vratiti na tvrdnju kako je lijevo orijentirano "popustljivo"? Postavlja se pitanje, a prema čemu? Ljudskim pravima i prešutnom odobravanju cenzure koja je zapravo u svojoj srži potpuna kontrola ljudskog djelovanja u virtualnom svijetu i šire. Naglašavam virtualni svijet jer se nudi mogućnost neposredne demokracije, a i, priznajmo sami sebi, sva zapetljana vuna mišljenja i političkih poteza odvija se on-line. Vratimo se na popustljivost. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, koliko god bizarno ono bilo, ali ako nema fašistički predznak tj. ako se suprotstavlja fašističkoj bijeloj, heteroseksualnoj (malo mi se smučilo od ponavljanja tih epiteta) obitelji. Znači, mišljenje se uvažava ako je progresivno, što je legitimno, jer progres mora postojati i zahvaljujući kojem smo ovdje gdje jesmo. Jedino, avaj, gdje je ostatak svijeta zapeo?

Hajd'mo, kucnuo je čas da im donesemo demokraciju! Ali ne, opet paradoks, možda demokracija nije najbolja opcija, moramo uvažavati i druge oblike vladavine kao i kulturu peripetija i ne-zapadnih zemalja, nije, Bože, baš sve Amerika. Ni desnica nije sigurna treba li silom nametati demokraciju, pomalo zatrovani eugenikom, smatraju kako zemlje trećeg, četvrtog i inog svijeta tek trebaju doseći razinu koju su dosegle zapadne zemlje, a dosegle su je, kako desnica tvrdi, zahvaljujući konzervativnim vrijednostima, koje su, dok je bilo srednjeg vijeka držale te iste zemlje u jednakim uvjetima kao i one zemlje koje blate. Apsurd, kako je rekao Camus, prihvatimo apsurd.

I dalje se vraćam na početak ovog nebuloznog filozofiranja i pitam se, pa dobro gdje to sve vodi? Općem rasulu, sve većoj polarizaciji i ratu? Moguće, ja nisam kompetentna detaljno analizirati vojnopolitičke strategije budućnosti. Ali mogu filozofski reći da se sustavno uništava kultura, kultura koja također svedena na krajnosti i savršeno je točan opis društva u kojem egzistiramo. Zašto? Jer spomenuta nametnuta kontrola kao da svodi prosječnog građanina na desetogodišnjaka koji zadovoljava svoje potrebe prostim rečenicama i još prostijim intelektualnim radom, ili, laički rečeno, radom na sebi.

Kultura, ako govorimo o onoj "visokoj", uvijek je bila rezervirana za manjinu, ali upravo širenje njene ljepote na "običan" puk značilo je napredak. Mogli bi čak posegnuti za Jungovom teorijom o tome kako će, ne bude li kulture koja obuhvaća jedinstvo jastva, društvo uroniti u kolektivnu psihozu. Znate kako to meni osobno zvuči? Kao roman o Atlantidi, klišej! I uvijek ta vražja sreća da se izvučemo, i uvijek još gora sreća da upadamo u kolektivnu kolotečinu, uspone i padove civilizacija, pupanje i truljenje... A kažu da Sizifa treba zamisliti sretnim! Ja smatram da nebesa treba smatrati srećkovićima, bio to za vas svemir ili bezdan ili Bog! Zašto? Zbog iskonskog nam osjećaja, najinteresantnijeg od svih - nije ih briga!