Uloga sindikata je zaštita njegovih članova, što sindikati u državnim tvrtkama odlično rade. Ali to ih dovodi u sukob interesa...

Za veliki požar koji je u subotu buknuo u okolici Šibenika uhićena je 53-godišnjakinja za koju se ispostavilo da je dugogodišnja zaposlenica državne tvrtke Hrvatske autoceste (HAC). Gospođa je uhićena na svom radnom mjestu, naplatnoj kućici kod izlaza Skradin gdje radi 14 godina.

Javnost je iznenadila informacija da je prije dvije godine uhićena zbog podmetanja požara te je provela neko vrijeme na psihijatrijskom liječenju, ali nije došlo do suđenja te je vraćena je na radno mjesto.

Predstavnik Nezavisnog cestarskog sindikata Mijat Stanić je objasnio da nije postojala osnova za otkaz ili kakav drugi stegovni postupak zbog toga što ni jedna nadležna služba nije dostavila dijagnozu da ona ne može raditi kao blagajnica. U dosta nonšalantnoj izjavi je ustvrdio da "...u HAC-u bez problema rade neki ljudi kojima se sudi zbog organiziranog kriminala. Na kraju krajeva, i moj je stav, kao sindikalista, da ljudi imaju pravo raditi do pravomoćne presude. Ako je netko za nešto optužen, a svoj posao radi kvalitetno, nema smisla udaljavati ga s posla – neka radi sve dok ga ne osude", što je šokiralo javnost.

Postavlja se pitanje treba li sindikat štititi piromane i ljude kojima se sudi zbog organiziranog kriminala.

Prvo i osnovno, svi su nedužni dok se ne dokaže suprotno. U tom smislu još ne možemo znati je li dotična stvarno podmetnula požar ili ne. I tu je g. Stanić u pravu, nitko nije kriv dok mu se na sudu ne dokaže krivica. To je osnova pravne države. Ali činjenica je da pravosuđe u Hrvatskoj loše funkcionira. To nije samo subjektivni dojam njenih građana, nego i ocjena cijelog niza međunarodnih institucija. Naravno da se u takvom pravosudnom sustavu svaka oslobađajuća presuda promatra kroz prizmu korupcije i nefunkcionalnosti. Hrvatskom se pravosuđu ne vjeruje, s dobrim razlogom. Ali polazna točka da nitko nije kriv dok mu se ne dokaže suprotno mora ostati netaknuta čak i u takvim uvjetima jer u suprotnom pravosuđe postaje alat represije i političkih obračuna (više nego sada).

Tako da ljudi ipak imaju pravo raditi do pravomoćne presude, to ne smije biti sporno. Ali bi li trebali?

Primarna uloga sindikata je da služi svome članstvu. I taj posao dobro obavljaju. Poznato je da su radnici u državnim institucijama i državnim tvrtkama kao HAC jako dobro zaštićeni. Toliko dobro da je gotovo nemoguće da dobiju otkaz. Tek je par državnih službenika u zadnjih nekoliko godina dobio otkaz i to za stvarno ozbiljne povrede službene dužnosti. Sindikati očito jako dobro obavljaju svoj posao, zaštitu svojih članova. Ali u tome je istodobno i problem sa sindikatima, posebno državnim.

Baš zbog toga što dobro štite svoje članove, oni su u direktnom sukobu s potencijalnim radnicima. Često pregovaraju uvjete koji štite stare radnike, a otežavaju ili onemogućuju novim radnicima zapošljavanje.

Odavno je poznato da mnoge kompanije, koje već postoje na tržištu, posebno monopoli i oligopoli, često usko surađuju s državnim institucijama na implementaciji novih pravilnika, poreza, trošarina i regulacija, ali suprotno standardno proklamiranim razlozima kao što su zaštita potrošača, briga o okolišu, uvođenje reda, socijalna odgovornosti itd. Ustvari se radi samo o stvaranju ulaznih barijera za tržišta na kojima posluju.

Država u tim slučajevima preuzima ulogu korisnog idiota i odrađuje prljavi posao na monopolističke i oligopolističke kompanije, bilo privatne korporacije ili kompanije u državnom/političkom vlasništvu. Monopolima i oligopolima je sasvim prihvatljivo platiti nove poreze, regulacije i pravilnike da bi zaštitili svoj "teren", jer sama njihova pozicija omogućuje i da određuju više cijene svojih usluga nego bi bili u mogućnosti na tržištu velike konkurencije. Zbog toga se često i dvije konkurentske kompanije koje kontroliraju najveći dio tržišta ujedinjuju i skupa s državom dogovaraju nove poreze, regulacije i pravilnike tj. ulazne barijere. Ne čine to iz nikakvih plemenitih pobuda, nego da bi zaštitile svoj tržišni udio.

Uloga sindikata je slična. Oni su efektivno dogovorni klaster čija je zadaća da štiti interese svojih članova i pri tome ne samo promiče što bolje radne uvjete, nego i otežava samo otpuštanje te ulazak novih radnika koji bi mogli ugroziti interese starih na tržištu rada. I to baš kao i monopoli/oligopoli provode u suradnji s državom te s lažnim proklamiranim argumentom da štite društvene i radničke interese. Jedini interesi koji oni štite su interesi njihovih članova. A njihovim članovima je u interesu da imaju što više plaće da što manje rade (godišnji i slobodni dani), da što teže dobivaju otkaz. Općenito da imaju što bolje i sigurnije radno mjesto.

Kada je ta zaštita toliko rigidna da je praktički nemoguće dobiti otkaz, kao što je u hrvatskim državnim institucijama i kompanijama u državnom vlasništvu, onda se nitko ne boji otkaza ili kakve druge ozbiljnije stegovne mjere. Nema stvarne kazne za rizično, koruptivno i neprofesionalno ponašanje. Stvara se ono što ekonomisti nazivaju "moralni hazard", situacija u kojoj pojedinci ne snose posljedice svojih loših odluka pa ih tijekom vremena prestanu izbjegavati. Fenomen se inače koristi kao argument protiv državnog spašavanja privatnih kompanija, posebno financijskih institucija, ali je primjenjiv na sve sfere života pa tako i funkcioniranje sindikata. Što ljudi manje odgovaraju za svoje krive postupke (korupcija, nepotizam, nerad, neodgovornost...), to će ih više raditi. Zbog toga je i državni aparat u Hrvatskoj neefikasan i premrežen korupcijom, kao i kompanije u državnom vlasništvu.

Ali to je sasvim legitimna i legalna praksa sindikata. Njihova uloga je da štite svoje članove, bili dokazano piromani i kriminalci ili samo pod istragom. Sindikat će napraviti suprotno samo ako mu tako naloži neka viša državna institucija ili pravosudni aparat. Stoga ne treba očekivati od sindikata da sankcionira ni dokazanog piromana, a kamoli nekoga tko nije pravomoćno osuđen. Isto pravilo vrijedi i za gospodarski kriminal.

Problem nije u sindikatima, problem je u pravosuđu. Problem eventualno može biti u samoj ideji i funkcioniranju sindikata kao organizacije, ali s pravne strane sindikati mogu štititi svoje radnike koliko žele sve dok im sudska vlast ne naloži suprotno. To je svrha njihovog postojanja. S pravne strane ništa ne priječi sindikate da štite piromane, a s etičke strane to nije ni potrebno sve dok ne postoji društveni pritisak koji će ih natjerati na drugačije ponašanje.