Vlada RH je usvojila Prijedlog uredbe o visini minimalne plaće, kojom se minimalna plaća za 2020. povećava na 4.062 kn bruto, odnosno 3.250 kn neto. To znači da je minimalna plaća u mandatu ove Vlade povećana za više od 30% tj. 750 kn. Naime odredbama Zakona o minimalnoj plaći propisano je da se visina minimalne plaće određuje svake godine do 31. listopada za iduću kalendarsku godinu.

Iako se rast minimalne plaće predstavlja kao socijalna mjera koja će pomoći najugroženijim radnicima, stvarnost je ponešto kompliciranija. Trenutno u Hrvatskoj oko 55.000 osoba radi za minimalnu plaću od ukupno 1,38 milijuna zaposlenih, što znači da je 4% radnika u Hrvatskoj na minimalcu.

Nova minimalna plaća će iznositi oko 44% prosječne državne plaće i argument pobornika je da neće naštetiti poslodavcima jer je zadnjih godina rastao i prosjek plaća pa treba rasti i minimalna plaća u skladu s tim. No, ako pogledamo distribuciju plaća po županijama, onda je jasno da iako podizanje minimalca neće naštetiti razvijenijim dijelovima Hrvatske kao što su Grad Zagreb te Dubrovačko-neretvanska, Međimurska, Primorsko-goranska, Istarska, Zagrebačka, Varaždinska i Splitsko-dalmatinska županija; za sve ostale bi mogla imati dugoročno štetne posljedice na gospodarstvo. U 13 od 20 županija (bez Grada Zagreba) prosječna plaća je od 8 do 18 posto niža od nacionalnog prosjeka, a samim time minimalna plaća čini veći udio u prosječnoj. Istodobno su to županije s najvišom stopom nezaposlenosti.

Problem koji se javlja je višestruk. Povećanje minimalca je praktički nebitno za razvijenije županije jer od 55.000 ljudi koji rade za minimalnu plaću u Hrvatskoj, jako mali dio otpada na te županije. Većinu od tih 55.000 čine radnici u industrijama s tradicionalno niskim plaćama kao što su drvna, tekstilna i prehrambeno-prerađivačka, a te industrije se primarno nalaze u 13 slabije razvijenih županija s puno nižom prosječnom plaćom od državnog prosjeka. Minimalna plaća se najviše odnosi na te županije, radnike u tim županijama i gospodarstvo tih županija.

Upravo su industrije koje će najviše pogoditi podizanje minimalne plaće motori razvoja u mnogim nerazvijenim županijama i glavni izvor zaposlenja. Te županije se nadaju da će privlačenjem radno intenzivnih industrija postajati konkurentniji i za industrije više dodane vrijednosti. Kako se radi o županijama koje imaju i višu stopu nezaposlenosti od nacionalnog prosjeka, te industrije su često jedini preostali tračak nade za razvoj. Mladi odlaze primarno zbog nedostatka posla, a svaka mjera koja potencijalno pogoršava nezaposlenost će još intenzivirati taj proces. Zbog toga povećavanje minimalca nije ni demografska i ruralno-razvojna politika. Sasvim suprotno. Glupo je povećavati minimalnu plaću na temelju bilo kakvog nacionalnog prosjeka jer taj prosjek jako podiže grad Zagreb, a većina onih na koje će utjecati, bilo radnika ili poslodavaca, nalazi se u županijama koje su daleko ispod tog nacionalnog prosjeka.

Time se ne rješava nijedan problem, a pogoršaju se već postojeći: visoka nezaposlenost u nisko razvijenim županijama i odlazak mladih iz tih županija koji su posebno pogođeni problemom visoke nezaposlenosti. Veći minimalac im neće pomoći.


(izvor: MojPosao)

Ekonomska znanost je dokazala da u većini slučajeva (ne svim) minimalna plaća podiže i nezaposlenost, posebno mladih i niskoobrazovanih. Ako se već razmišlja o uvođenju ili povećanju minimalne plaće, onda ona treba biti na dovoljno niskoj razini da ozbiljnije ne uzrokuje nezaposlenost, a ipak povisi primanja najslabije plaćenih radnika. Tu razinu je jako teško odrediti baš zbog različitih razina razvijenosti unutar neke države, tipu industrija te obrazovnoj strukturi. Postoji i vremenska komponenta. Malo više minimalne plaće neće dovesti do nezaposlenosti u kratkom roku, ali će ju povećati u dugom roku, posebno za mlade i niskoobrazovane osobe.

Iako se Vlada hvali povećanjem minimalne plaće od 30% u samo nekoliko godina, dugoročni efekti će se tek osjetiti. Trenutno se Hrvatska nalazi u uzlaznom dijelu poslovnog ciklusa, ali on neće trajati vječno. Prije ili kasnije će nastupiti recesija, a onda će negativne posljedice toliko velikog skoka u tako kratkom roku postati očite.

Stopa nezaposlenosti mladih se u Hrvatskoj kreće oko 20% i jedna je od pet najviših u EU a stopa zaposlenih s niskim obrazovanjem (bez obrazovanja, osnovna i trogodišnja srednja škola) je tek 37,5%, puno manje od prosjeka EU koji iznosi 56,8%. Kako minimalna plaća podiže nezaposlenost baš tih dviju skupina u dugom roku, logičan zaključak bi bio da Vladina politika minimalne plaće najviše šteti mladima i onima s niskim obrazovanjem, posebno ako žive u jednoj od 13 slabije razvijenih županija.

Rast minimalne plaće za 30% u svega nekoliko godina ne bi bio toliko dvojben da je nezaposlenost mladih i neobrazovanih niska. Ali vrijedi sasvim suprotno. Trenutni ekonomski ciklus može podnijeti taj rast, održavajući ionako nisku zaposlenost mladih i nisko obrazovanih, ali će visina minimalne plaće postati ogroman teret poslodavcima kada Hrvatska uđe u recesiju, a prihodi počnu padati. U radno intenzivnim djelatnostima, u kojima većinom rade mladi i/ili nisko obrazovani, zapošljavanje će sasvim stati jer će zapošljavanje dodatnog radnika u toj situaciji jednostavno biti preskupo. Pritom su najranjivije djelatnosti u drvoprerađivačkoj industriji, tekstilnoj, poljoprivredi i prerađivačkoj industriji.

Tada će svi zavapiti za državnom intervencijom i spašavanjem navedenih industrija da bi se spasila radna mjesta. Ali nitko se neće sjetiti da je glavni problem upravo i stvorila država jer je poslodavcima zavezala ruke oko određivanja plaća pa su oni u vrijeme recesije prisiljeni održavati minimalne plaće koje su jedna održavali i u vrijeme gospodarskog rasta. U krizi će mnogi od njih bankrotirati i time stvoriti hordu nezaposlenih niskoobrazovanih radnika koji se ne mogu zaposliti jer su jednostavno preskupi za trenutnu situaciju u gospodarstvu. Država će "pomoći" novim izdašnim oblicima socijalne pomoći za čije financiranje se mora dodatno zadužiti ili povećati poreze na ostatku gospodarstva, što će dovesti do bankrota još dodatnih kompanija i novih nezaposlenih.

Nacionalno gospodarstvo je jako povezan sustav. Ono što u dugom roku šteti mladima i onima s niskom razinom obrazovanja će štetiti i starijima s visokim obrazovanjem. Ovaj potez je nepromišljen jer nije uzeo u obzir utjecaj upravo na one kojih se najviše tiče; mlade, nisko obrazovane i slabo razvijene.