"Ne raspolažemo sa saznanjima, dokazima ili presudama koji bi upućivali na to da Uber čini kaznena djela iz članka 5a.", kažu u Ministarstvu gospodarstva.

Navode da kod ekonomije dijeljenja treba razlikovati isporuku usluge od digitalne platforme kao posrednika. Pojašnjavaju da IT usluge, kao takve, imaju slobodu sukladno Unijinim direktivama u području elektroničke trgovine.

“Na tržištu usluga pojavio se novi način poslovanja koji funkcionira po principu dijeljenja, unajmljivanja te razmjene usluga. Pružanje i korištenje usluge svodi se uglavnom na načelo registracije, odnosno same identifikacije u sustavu”, zaključuju u Ministarstvu gospodarstva.

Europska komisija je u posljednjem izvješću o „dubinskom pregledu zbog sprječavanja i ispravljanja makroekonomskih neravnoteža“ po prvi put upozorava na opterećenje i restrikcije na pružatelje usluga ekonomije suradnje.

Europska komisija je kroz Europsku agendu za ekonomiju suradnje uputila jasnu poruku državama članicama – da se ne smiju postavljati regulatorne i administrativne prepreke i troškovi novim poslovnim modelima, reagirajući na događanja u pojedinim zemljama i gradovima Europe.

Kod ekonomije suradnje bitnim napominjemo razlikovati digitalnu platformu kao posrednika i isporuku usluge. IT usluge kao takve imaju slobodu sukladno direktivama u području elektroničke trgovine. Uber (primarno) obavlja djelatnost informacijskog društva sukladno članku 2., točki 2. Zakona o elektroničkoj trgovini.

Činjenica jest da slijedom članka 60. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu jedinice lokalne samouprave nisu regulirale usluge najma vozila s vozačem. Postojeći pravni vakum je stvar institucionalne odgovornosti i ukazuje na potrebu definiranja jasnog regulatornog okvira. U svakom slučaju, ono što nije regulirano ne znači da je zabranjeno. U protivnom, hrvatsko gospodarstvo se može dovesti i situaciju da zabranjuje pristup tržištu usluga za niz drugih novih poslovnih modela i inovacija, što je protivno politici Unije da regulativa bude otvorena za inovacije na tržištu.

Obzirom da najam vozila s vozačem i taksi nisu isto, za Uber ne treba licenca u smislu članka 14. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu. Upravo je to predmet spora gdje taksi ceh ne popušta.

Činjenica jest da taksisti plaćaju visoke administrativne troškove koji su propisani od strane jedinica lokalne samouprave jer tako nacionalno zakonodavstvo u području cestovnog prometa trenutno dopušta. Logično rješenje je administrativno rasterećenje pružatelja taksi usluga, tim više što se radi o vrlo reguliranoj profesiji. Uberovo vozači partneri su u Hrvatskoj i u drugim državama članicama EU registrirani za uslužnu djelatnosti najma vozila s vozačem, unatoč otporima taksista koji se također pozivaju na pitanje licenciranja. Trenutno se taksisti suočavaju s visokim administrativnih troškovi i zahtjevima zbog obveze polaganja ispita, uvjeta da budu KV vozači, ograničenog broja licenci, koncesija i dr. Takvi administrativni zahtjevi se sada suočavaju sa pojavom digitalnog gospodarstva i novih poslovnih modela na tržištu usluga koji su znatno fleksibilniji. To je gospodarstvo budućnosti koje je zapravo već postalo sadašnjost i u zemlji koja još nije izgradila institucije tržišnog gospodarstva, unatoč članku 49. Ustava.

Liberalizacija tržišta usluga se nalaže i po članku 60. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.