Svi govore o nadolazećoj kataklizmi mirovinskog sustava, ali rijetki razumiju zbog čijeg interesa se još uvijek održava trenutni truli sustav koji će neminovno propasti i povući cijelo društvo za sobom. Problemi nisu nastali jučer, oni su bili jasni onima koji su zaduženi za mirovinski sustav još od trenutka kada se primijetilo da omjer umirovljenika i radnika pada ispod 1 naprema 2 tj. jedan umirovljenik na dva radnika.

Uvođenje socijalne države treba zahvaliti jednom konzervativcu i aristokratu (i antikatoliku, ali to je manje bitno u kontekstu članka), koji je na socijalnu državu gledao kao na kohezijsku silu koja će stvoriti lojalnost prema novom Njemačkom carstvu među radnicima, povećati povezanost između države i radnika tako da ojača prvo, da napravi protutežu tj. preduhitri političke protivnike, poglavito socijaliste. Riječ je o Ottu von Bismarcku, prvom kancelaru Njemačkog Carstva. Dob za mirovinu je u početku bila 70 godina, što se tek kasnije spustilo na 65.

U Bismarckovo doba nastao je tzv. "socijalni ugovor" po kojem radnici uplaćuju dio svoje plaće državi uz obećanje da će država jednog dana njima osigurati ugodnu starost, tj. da radnici rade za umirovljenike uz obećanje da će jednog dana, kada ostare, za njih raditi mlađu radnici. To je sustav tzv. međugeneracijske solidarnosti, u kojem će iz plaća mladih posredstvom države daje starijim građanima koji su završili svoj radni vijek.

Takav sustav je održiv dok postoji nekoliko radnika koji uplaćuju za jednog umirovljenika, tj. dok je odnos radnika i umirovljenika takav da radnika ima višestruko više. Tada se troškovi financiranja jednog umirovljenika mogu disperzirati na nekoliko radnika i time održavati relativno malo opterećenje na plaću.

Poput većine europskih država, i Hrvatska danas ima takav mirovinski sustav, ali on postaje bitno ugrožen u trenutku kad broj radnika postane isti ili manji od broja umirovljenika. Broj radnika po umirovljeniku je u kontinuiranom padu što je rezultat demografskih kretanja, tj. dužeg životnog vijeka i posljedičnog starenja stanovništva. Jednostavno više ljudi izlazi iz rada u mirovinu nego što ulazi u tržište rada. Kako je demografsku tranziciju nemoguće izbjeći, tako je i taj pad omjera radnika i umirovljenika uvijek osuđen na silazni trend u smislu da se kontinuirano smanjuje broj radnika, a povećava broj umirovljenika. U trenutku uspostave neovisnosti RH omjer radnika i umirovljenika je već bio 2,85:1, što znači da je 285 radnika iz svojih plaća izdvajalo za mirovine 100 umirovljenika. Prema dostupnim podacima taj omjer je 2001. već pao na 1,36:1, a danas iznosi 1,16:1. Znači praktički smo već došli do toga da jedan radnik radi za sebe, za jednog umirovljenika i za poreze državi.

Zanimljivo je da je prema dostupnim podacima vidljivo da se taj omjer postupno popravljao do predkrizne 2007. kada je iznosio 1,41:1, da bi se uslijed krize spustio sve do današnjeg omjera.

Tablica 1. prikazuje kako se taj broj kretao u Hrvatskoj od 1950. do 1990. Vidljiva je očita mirovinska tranzicija koja se poklapala s demografskom tranzicijom, tj. da rast broja radnika nije mogao pratiti rast broja umirovljenika. Omjer radnika i umirovljenika je pao s 8,75 radnika na 1 umirovljenika 1950. na 2,83 radnika na 1 umirovljenika, što je u odnosu na ostatak Europe bio dosta loš omjer.


Izvor: hrcak.hr, Puljiz, V. (2007.) "Hrvatski mirovinski sustav: korijeni, evolucija, perspektive" (klikni na sliku za uvećani pregled)

Tablica 2. prikazuje kako se usporedno s time smanjivala relativna mirovina u odnosu na plaću, tj. da su se mirovine kretale u iznosu od 66,4 % od prosječne plaće do 53,4% od prosječne plaće. Mirovine naglo skaču 1990. na čak 75,3 % plaće, ali će do 2001. pasti na 43,96 % plaće.


Izvor: hrcak.hr, Puljiz, V. (2007.) "Hrvatski mirovinski sustav: korijeni, evolucija, perspektive" (klikni na sliku za uvećani pregled)

Iznos utrošen za mirovinske izdatke u odnosu na BDP je naglo pao s 11% 1990. godine na ispod 8% 1992. da bi opet postupno rastao na skoro 14% 1999. godine. Udio mirovinskih rashoda 2014. u BDP-u iznosio je 11,19%. Istodobno je prema podacima za 2015. vidljivo da 41,46% umirovljenika ima manje od 30 godina radnog staža.


Izvor: NN 97/2003 (11.6.2003.), Strategija razvitka Republike Hrvatske "Hrvatska u 21. stoljeću" - Strategija razvitka mirovinskog sustava i sustava socijalne skrb

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine udio stanovništva Hrvatske starosti 65 godina i više iznosi 17,7% i prvi put u povijesti je prešao postotak stanovništva mlađeg od 15 godina. Predviđa se da će 2021. biti više od 20% stanovništva starijeg od 65 godina, a 2041. već 25%. Kako je broj rođenih sve manji, tako će i priljev nove radne snage teško pratiti priljev novih umirovljenika te će problemi mirovinskog sustava samo rasti a on je već sada na rubu održivosti.

Prvi stup predstavlja obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti, obvezan je za sve zaposlenike i za njega se po sili zakona izdvaja 15% bruto plaće. Ta sredstva koriste se za isplatu mirovina sadašnjih umirovljenika. Drugi stup temelji se na individualnoj kapitaliziranoj štednji dijela mirovinskih doprinosa i isplaćuje se u iznosu od 5% bruto plaće na posebni osobni račun osiguranika u obveznom mirovinskom fondu. Treći stup je dobrovoljno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje. Visinu mirovine određuje visina mjesečnih uloga koji će se uplaćivati na posebni račun u dobrovoljnom mirovinskom fondu.

Sigurno je da sustav međugeneracijske solidarnosti više ne funkcionira i da je potrebno postupno prebacivanje na sasvim privatno mirovinsko osiguranje, tj. da radnici kroz radni vijek uplaćuju u mirovinske fondove koji će taj novac profesionalno ulagati u razne vrijednosne papire.

 Drugi i treći mirovinski stup su korak u tom smjeru, ali izgleda da postoje određeni problemi u načinu funkcioniranja mirovinskih fondova.

Postoje tri kategorije mirovinskih fondova: kategorija A, kategorija B i kategorija C. Zakonski su postavljena određena ograničenja, tako fondovi A kategorije moraju ulagati najmanje 30% neto imovine fonda u obveznice izdavatelja iz Republike Hrvatske, drugih država članica EU ili država članica OECD-a, fondovi B kategorije najmanje 50% neto imovine fonda u obveznice izdavatelja iz Republike Hrvatske, drugih država članica EU ili OECD-a i fondovi C najmanje 70% neto imovine. Naravno, radi se o različitim stupnjevima rizičnosti. Problem je u tome što svi mirovinski fondovi ulažu primarno u hrvatske državne obveznice, a one imaju "junk status", odnosno status smeća. Mirovinski fondovi ulažu vaše novce u smeće.

Prema posljednjim javno dostupnim podacima, onima iz rujna, AZ fond ima u obveznicama 71,4 posto imovine, Erste Plavi 64,5 posto, PBZ CO 62,8 posto, Raiffeisen 75,5 posto. Više od 60 milijardi kuna imovine zajedno drže u obveznicama RH koje Moody ocjenjuje Ba2 - što predstavlja špekulativni, neinvesticijski junk rejting. To je ogroman iznos, posebno ako usporedimo s mirovinskim fondovima u SAD-u koji ulažu tek 20 do 40 posto imovine u državne obveznice, a obveznice SAD-a, za razliku od hrvatskih, imaju najviši rejting.

Koliko je upravljanje hrvatskih mirovinskih fondova loše pokazuje ova godina u kojoj su prinosi jako mali. Njemačke dionice su rasle 14 posto, američke dionice 18 posto, hrvatske obveznice 5,5 posto, a mirovinski fondovi mjereno Mirexom samo 2,8 posto.

Više biste dobili na kraju radnoga vijeka da ste štedjeli u banci nego uplaćivali u obavezne mirovinske fondove. Oni kažu da su im prinosi 5,5 posto, ali istina je da zarada iznosi manje od tri posto godišnje.

Mirovinski sustav se definitivno mora mijenjati, ali dosadašnje promjene su dale loše rezultate. Mirovinski fondovi se praktički ponašaju kao financijeri države i osobni novac radnika koriste da bi kreditirali ionako prezaduženo državu. Stanje bi trebalo popraviti uvođenjem konkurencije u cijeli sustav i obveznom mjesečnom obavještavanju članova fondova o aktivnostima, tj. o tome što se radi s njihovim novcem.