Krnja demokracija nije uopće demokracija, krnji kapitalizam nije uopće kapitalizam, krnje demokršćanstvo nije demokršćanstvo, krnja socijaldemokracija nije sodijaldemokracija, krnje pravosuđe nije pravosuđe...Pa ima li što u ovoj državi što nije krnje, što je baš onakvo kakvo treba biti?

Da, a to je država u sjeni ili vlada u sjeni. Sagledamo li zadnjih 70-ak godina lako možemo primijetiti da je ono što je u Hrvatskoj najbolje funkcioniralo upravo sistem države u sjeni, tj. nedemokratski izabrane strukture koje nisu bile javno eksponirane i u dosegu javne kritike, ali su de facto vladale gospodarskim, političkim, pravnim i drugim društvenim procesima.

Ma koliko se socijalistički apologeti pokušavali prikazati kao demokrati koji brinu o interesu i željama naroda, činjenica je da nijedan narod u socijalističkim državama nikada nije imao pravo sam birati svoje predstavnike u vlasti, već je to pravo bilo delegirano na komunističku partiju koja je imala isključivi monopol nad vlasti i odlučivanju o tome tko će kako i gdje vladati. Narod je na papiru imao svoje predstavnike, ali ti predstavnici su bili nametnuti narodu, a ne od naroda izabrani. Takav način vladanja nije ni trebao vladu u sjeni jer je cijeli sustav bio mračan u smislu da je postojala kontrola protoka informacija prema stanovništvu, a smjelo se govoriti samo o onim aspektima vlasti koje je bilo dopušteno kritizirati da bi se stvorio privid u narodu da ima kakvu-takvu kontrolu nad svojom sudbinom. Za bitne aspekte takve vlasti se ili nije znalo ili ih se nije smjelo spominjati (tajne službe) ili su ih nije bilo dopušteno kritizirati (Tito i JNA).

Dijelom zbog ratnih okolnosti koje su zahtijevale pragmatičnost, a dijelom zbog zavidne sposobnosti starih struktura da se kamufliraju i infiltriraju u nove, samostalna Hrvatska se nikada nije riješila takvog načina vladanja samo što je on više otišao underground, u sjenu. Javna je tajna da se 80% partijskih struktura samo preselilo u HDZ i nastavilo djelovati po starim obrascima, a oni koji su u Jugoslaviji stvarno bili disidenti, kao hrvatski proljećari, bili su politički marginalizirani. Pretvorba i privatizacija su i bile neuspješne jer su se stare strukture bojale slobodnotržišnih sila koje neće moći kontrolirati pa su radije među sobom podijelile plijen da bi uz već osvojenu političku moć imale i gospodarsku moć.

To se moglo ostvariti samo tako da se gospodarstvo, koje više neće moći biti isključivo pod njihovoj vlasti, uništi/pokrade da se spriječi nastanak jakih tržišnih igrača koji možda ne bi bili voljni surađivati s vlasti. Logika je bila jednostavna, bolje izvući kapital nego ga ostaviti nekim novim klincima da ga oplode i time postanu opasnost strukture države u sjeni. Dominantan način kojim se to provodilo je bila tzv. privatizacijska pljačka (zanemarimo to što dobar dio socijalističkih kompanija nije uspostavljen na zdravim ekonomskim temeljima pa nije ni mogao preživjeti tranziciju), a drugi način je bilo stvaranje paradržavnih kompanija kao što je Agrokor, koje će nominalno biti privatne, ali će u stvarnosti biti vođene od strane države u sjeni.

Agrokor nije, niti je ikada bio, privatna kompanija, nego klijentelistička tvorevina koja je egzistirala i rasla zbog toga što je bila stožerna kompanija države u sjeni te je funkcionirala kao i firme u Jugoslaviji, tj. upravljana političkim odlukama, služila za uhljebljivanje politički podobnih da bi se strukture države u sjeni mogle održavati, a neizravno je kroz svoj opći monopolistički utjecaj na gospodarstvo omogućavao gospodarsku, pa i medijsku kontrolu. Tko ne vidi da su svi mediji agitirali za državno spašavanje Agrokora, da je cijelo vodstvo Agrokora postavljeno po političkom diktatu, a ne pravilima struke, da su i nekada veliki društveni, politički i ekonomski kritičari odjednom postali najveći poslušnici, taj nikada i neće progledati. Jer današnja država u sjeni, kao i prošla, dozvoljava određenu kritiku i pluralizam sve dok to nije prijetnja njezinom opstanku, a današnji ekonomski liberali, društveni kritičari, „antirežimski“ novinari samo služe da stvore privid slobode.

Kao što nekada nije bilo dopušteno kritizirati Tita i JNA, tako danas nije dopušteno kritizirati Agrokor i klijentelističke mreže oko njega. U svrhu obrane svojih struktura država u sjeni je spremna aktivirati i uobičajene režimske apologete i one koji su zaduženi za stvaranje privida slobode. Svojevrsna opća mobilizacija, koja se nedavno dogodila kada je HDZ srušio vlastitu vladu, a svi mediji odjednom su krenili u obranu poteza premijera Plenkovića i njegovo slavljenje kao konačno pravog državnika koji zna lupiti šakom o stol te obranu časti, imena i neznanja ministra Marića, se provodi samo u kriznim vremenima kada se pojavi netko tko je stvarna prijetnja. Dok ne vidite da i Jutarnji i Večernji slave istu osobu, kao što je bilo s Plenkovićem i Marićem, možete biti sigurni da strukture države u sjeni ne percipiraju nikakvu prijetnju a sve kritike su samo u svrhu održavanja privida slobode. Kada se pojavi prijetnja, država u sjeni mobilizira sve svoje režimske epologete, kako desne tako i lijeve, jer se ustvari radi o istim ljudima s istim modus operandi koji samo vladaju po principu „Podijeli pa vladaj“.

Ako je ipak postojao netko tko nije shvaćao što je država u sjeni, mogao je lako povezati točkice iz informacije koja je izašla prije nekoliko dana. Naime, javno je objavljeno da je Ledo, jedna vrlo stabilna kompanija s dobrim financijskim pokazateljima, dala jamstva u korist Agrokora u vrijednosti od 19 milijardi kuna. Kako je Ledo dio koncerna Agrokor, ništa ne bi bilo sporno da nije jednog malog detalja. Osim Agrokora vlasnici dionica Ledo-a su mirovinski fondovi, te su članovi mirovinskih fondova u Nadzornom odboru kompanije, a apsolutno ništa nisu učinili da spriječe Todorića tj. državu u sjeni da novcima stabilnog Leda spašava Agrokor za koji vjerojatno nitko na svijetu osim samog vodstva (p.s. Marić je znao) nikada nije znao stvarne financijske pokazatelje. Novac u mirovinskim fondovima nije državni novac, to je novac svih radnika u Hrvatskoj koji prisilno u njih uplaćuju mjesečno iz svoje plaće. Osjećate li se prevareno i bespomoćno znajući da nemate kontrolu nad vlastitim novcem, već da ga kontroliraju ljudi koje niste birali i za koje vjerojatno i ne znate da postoje?

Ova situacija je savršen pokazatelj kako je državna prisila da se novac radnika otima i stavlja pod kontrolu politike ustvari ništa više nego verzija modernog feudalizma, svojevrsni neofeudalizam. Vjeruje li još itko da je njegov novac sigurniji i bolje iskorišten kada ga država i politika kontroliraju nego kada ga kontrolira on sam?

Pojednostavljeno, vlada u sjeni je odlučila da se novci svih radnika u Hrvatskoj, koje se svim radnicima oduzimaju iz plaće, upotrijebe za spašavanje „sistemski važne kompanije“. Sistemski važne za koga? Za gospodarstvo i radnike ili za klijentelističke mreže politički podobnih koji sebi daju za pravo da raspolažu privatnim novcem svih građana da bi spašavali neofeudalni sustav koji su stvorili?

Najnovija vijest je da je pala industrijska proizvodnja ČAK 0,6% kao rezultat krize oko Agrokora, i za razliku od prijašnjih odličnih rezultata o rastu industrije od nekoliko posto, ovu vijest su s kataklizmičkim prizvukom prenosili svi mediji. Samo još jedan dokaz kako će država u sjeni mobilizirati sve režimske medije, i lijeve i desne, da bi i najmanju informaciju prikazala kao argument za nemiješanje u svoje strukture. Kome još uvijek nije jasno da su svi važniji mediji u službi države u sjeni, tome nikada i neće biti jasno. A ako će to značiti propast tih struktura i klijentelističkih mreža, odgovorno izjavljujem da bih prihvatio i puno veći pad industrijske proizvodnje od ovoga koji spada u područje statističke pogreške.

Tragedija stanja hrvatskog čovjeka je u tome što on još uvijek misli da je država njegov saveznik, da političari jednostavno moraju postojati i da mora birati između dvije frakcije proizašle iz Komunističke partije, da se te dvije strane razlikuju jedna od druge i da oni koje izabere stvarno kontroliraju državu, a ne paralelne strukture države u sjeni.