Najnoviji podaci pokazuju da Hrvati, uz Talijane, u životu odrade najmanje godina u EU. Prosječno trajanje radnog vijeka u Hrvatskoj iznosi 32,8 godina, dok u Švedskoj, Nizozemskoj i Danskoj iznosi više od 40 godina. Prosječni stanovnik Švedske će raditi više od 9 godina duže od prosječnog stanovnika Hrvatske.

Sve skandinavske države imaju dosta dug očekivani radni vijek; Švedska 42 godine, Danska i Norveška 40 godina, Finska 39 godina. Paradoksalno, bar ako je vjerovati ljevičarima, da ljudi najduže rade u zemljama koje oni nazivaju "socijalističkima" ili bar na putu prema "napokon pravom socijalizmu". Dodamo li tome da skandinavske države imaju jedna od najliberalnijih tržišta na svijetu i da ne postoji minimalna plaća na državnoj razini (umjesto toga sindikati pregovaraju s poslodavcima o minimalnoj plaći za svaku industriju posebno), romantičarska ideja o skandinavskim državama koju gaje mnogi ljevičari pada u vodu.



Čak i prema broju radnih sati u tjednu radnici u skandinavskim državama rade relativno više nego bi bogatstvo tih država sugeriralo. Naime, uobičajeno je da radnici u siromašnijim državama tjedno i godišnje odrade više sati nego u bogatijim državama, iako zadnjih desetljeća ukupan broj radnih sati godišnje pada svuda u razvijenom svijetu, od SAD-a do Australije. Ustvari se sve svodi na samu produktivnost rada. Što je rast produktivniji, to je manje potrebno raditi vremenski da bi se ostvario određeni output.

Osim razine obrazovanja radnika, kvalificiranosti i pojedinačne radne motivacije kod određivanja produktivnosti u nekom gospodarstvu, bitno je i institucionalno okružje, odnosno ako kompanije tj. radnici moraju velik dio vremena trošiti na birokraciju, "utjerivanju" naplate duga zbog kulture neplaćanja, spore pravne procese zbog neefikasnog pravnog aparata i dogovaranje mita s javnim službenicima zbog prerestriktivnih zakona, onda će i produktivnost rada biti manja od potencijalne razine. A to znači da radnici trebaju odraditi više sati da bi ostvarili razinu produktivnosti koja će kompaniji osigurati opstanak na tržištu.

Skandinavske države nisu raj ni po pitanju dobi ulaska u mirovinu. U Norveškoj je standardna dob (ne prijevremena) za mirovinu 67 godina, Finskoj 65 godina, a 2023. će se podići na 66 godina, u Švedskoj ovisi o godini rođenja, ali će se postupno podizati i do 64 godine do 2026., a u Danskoj od 65-69 godina ovisno o godini rođenja. Starosna mirovina u Hrvatskoj se ostvaruje sa 65 godina za muškarce i 62 godine za žene.



Iako je razlika u dobi za odlazak u mirovinu tek par godina, državljani skandinavskih zemalja rade i do 9 godina duže nego državljani Hrvatske. To znači da se u Hrvatskoj često odlazi u prijevremenu mirovinu, a u skandinavskim državama se mirovina odgađa.

Ono što posebno zabrinjava je to da je, prema podacima Ministarstva za mirovinsko osiguranje, prosječan radni vijek onih koji su 2020. prvi put ostvarili pravo za mirovinu bio 32 godine i 11 mjeseci (bez međunarodnih ugovora), a 2015. 32 godine i 6 mjeseci, što je tek neznatno poboljšanje s obzirom na brzinu starenja stanovništva i katastrofalan omjer radnika i umirovljenika od 1:1,24. To znači da 124 radnika rade za mirovine 100 umirovljenika i da trenutni radnici ne mogu podmiriti mirovine trenutnih umirovljenika pa rupa u mirovinskom sustavu iznosi 18-19 milijardi kuna godišnje. Omjer radnika i umirovljenika će se u budućnosti pogoršavati, a samim time će rasti i rupa u mirovinskom sustavu.

Unatoč tome što su mirovine male, Hrvati ne žele raditi dulje te Hrvatska, uz Italiju, ima najmanje trajanje očekivanog radnog vijeka u EU.

Razlog se jamačno krije i u tome što građani Hrvatske mogu očekivati puno kraće trajanje zdravog života od Skandinavaca, tj. života bez bolesti koja uzrokuje ozbiljna ograničenja za život i rad. Zbog toga se ne može Hrvatska uspoređivati sa skandinavskim državama. Ali što je s državama koje imaju sličnu dužinu "zdravog života"?

Litva, Latvija, Slovenija, Estonija, Austrija i Finska su države u kojima je očekivana dužina zdravog života manja ili slična kao u Hrvatskoj. Ipak, u Litvi i Latviji je očekivano trajanje radnog vijeka 37 godina nasuprot Hrvatskih 32,8 godina, iako imaju niže očekivano trajanje zdravog života od 56,3 i 52 godinu nasuprot Hrvatskih 56,5 godina. U Sloveniji je očekivano trajanje zdravog života 56,3 godine tj. manje nego u Hrvatskoj, a ipak je očekivani radni vijek 36 godina ili za više od 3 godine duži nego u Hrvatskoj. Razlike su još izraženije kod Austrije, Estonije i Finske, u kojima je očekivano trajanje radnog vijeka između 37 i 40 godina, a očekivano trajanje života kraće (Estonija 52,7 godina) ili slično kao u Hrvatskoj (Austrija 56,8 godina/ Finska 58,8 godina).

Može se zaključiti da je poboljšanje zdravstvenog sustava jako važno za produženje radnog vijeka u Hrvatskoj, a produženje radnog vijeka je nužno ne samo za gospodarski rast, nego i za održivost mirovinskog sustava. No, to očito nije jedini razlog tako kratkog očekivanog radnog vijeka, jer zemlje s kraćim ili sličnim očekivanim trajanjem zdravog života imaju puno duže trajanje radnog vijeka. U Hrvatskoj se puno govori o tome kako su male mirovine, a istodobno se zaboravlja da su dobrim dijelom male jer ih, u prosjeku, Hrvati nisu do kraja zaradili. Taj se zaključak sam nameće iz činjenice da imamo drugo najkraće trajanje radnog vijeka u EU i da tek 16-18% umirovljenika ima punih 40 godina radnog staža.

To ozbiljno ograničava mogućnosti rasta mirovina, posebno s obzirom na to da rupa u mirovinskom sustavu, tj. razlika između toga koliko u mirovinski sustav uplate trenutni radnici i koliko se isplati mirovina, iznosi 18-19 milijardi kuna godišnje. A to se pokriva iz općeg državnog proračuna i time dovodi do dodatnih potreba za zaduživanjem i smanjivanjem financijskih mogućnosti za financiranje drugih aktivnosti.