Vlada je odustala od mirovinske reforme, što vjerujem da nije nikoga iznenadilo. Suočena s referendumom za koji su sindikati već bili spremni, a uzevši u obzir činjenicu da u narednih godinu dana slijede dva izbora na nacionalnoj razini, Plenkovićeva vlada nije imala drugu opciju.

Ta je reforma ionako loša jer sve što bi promijenila jest dobnu granicu za odlazak u mirovinu. Ni ta promjena ne bi bila dovoljna za spas mirovinskog sustava jer velika većina hrvatskih građana ionako ne odradi puni radni staž. Mirovinu očekuju svi, ali bit će dosta veliko iznenađenje kad jednog dana saznaju da novca za nju nema.

Nema veze, ionako smo navikli da svoje probleme prebacujemo na buduće generacije. Neka naša djeca razmišljaju o tome kako će isplaćivati naše mirovine. Bit će to dosta žestok sukob generacija kad shvate da smo ih zajebali i zadužili. Možda će za 20-ak godina glavno pitanje biti "Što si radio 2019.? Jesi li i ti, ćale, potpisao za onaj referendum?"

U svakom slučaju, to je dosta gadna situacija i ne znam koja će vlada uopće biti u stanju da se ozbiljno pozabavi tim pitanjem. Najveći je problem slaba participacija u radu, Hrvatska ima previše umirovljenika, a premalo radnika, pogotovo onih u privatnom sektoru koji servisira sve - i mirovine, i državni aparat, i posrnule državne firme.

Predsjednik HSLS-a Darinko Kosor tvrdi da Vlada nije kapitulirala, već poštuje volju građana. Ali najavio je i nešto dobro. Kaže da će predložiti skandinavski model, po kojem će radnici imati pravo raditi duže ako žele. To znači, kad dođemo do 65. godine, moći ćemo izabrati da ne idemo još u mirovinu i radimo dok god želimo. To je dobro, liberalno rješenje jer daje slobodu izbora.

Bilo bi to sve u redu kad bi taj skandinavski model mogao spasiti naš mirovinski sustav, ali bojim se da to neće biti dovoljno.