"A što biste Vi učinili da ste na poziciji Andreja Plenkovića?", upitala me Hana Tabaković Baksa, novinarka Z1 televizije.

"Ništa", odgovorio sam.

U tom trenutku me pogledala kao da sam joj pobio cijelu obitelj i plišanog medu. Pakao se otvorio.

Bilo je to u emisiji "Zoom Zagreb" kojoj sam se veselio jer sam mislio da će to biti rasprava između doktora Saše Sriće i moje malenkosti, ali, nažalost, više vremena sam se morao braniti od histeričnih napada novinarke nego što sam mogao raspravljati s dr. Srićom.

Žao mi je što vidim da nisam najbolje reagirao na njene provokacije i što sam dopustio da me više puta izbaci iz takta. Da bilo koga od vas netko javno optuži da ste odgovorni za smrt njima bliskih ljudi, mislim da bi to svakoga izbacilo iz takta. Zato nisam bio u stanju više normalno debatirati i poentirati (osim toga, ista novinarka mi nije ni dozvolila da poentiram jer me prekidala i pokušavala poklopiti više puta tijekom emisije).

Dakle, na moj odgovor da na Plenkovićevom mjestu ne bih napravio ništa, nego bih slušao struku i činio isto što je činio premijer Švedske, njen logički tijek misli doveo ju je do sljedećeg pitanja:

"I što biste onda, kada bi vam došlo par stotina ljudi pod prozor kojima su članovi obitelji umrli zbog vaše odluke da ne činite ništa?"

Iz ovoga se može zaključiti da gospođa Tabaković Baksa ne vjeruje u postojanje koronavirusa ili ne vjeruje da on može ubiti ljude. Jer ako koronavirus može ubiti, onda ne može biti kriv političar što je netko umro od korone. A ako je političar kriv, onda znači da korona ne može ubiti.

Normalno, odgovorio sam joj da bih u tom slučaju rekao tim ljudima da nisam ja kriv za smrt njihovih bližnjih. Na to opet onaj pogled:

"MENI JE KOLEGA UMRO OD KORONE!"

Ovdje je ona mislila da je nešto poentirala, a zapravo ne kuži da pobija samu sebe. Ako je čovjek umro od korone, onda to nema veze ni s kakvom odlukom političara. Ili ona vjeruje da političari mogu učiniti ljude besmrtnima? Jednostavno, donesu neki dekret i ljudi više ne umiru?

Ako je tako, onda bi bilo logično da Plenković jednostavno zabrani virus. Po njenoj logici, virus onda više ne bi postojao jer bi bio zakonom zabranjen. Kao što se ljudi neće družiti kada to država zakonom zabrani i uvede kazne, kao što će ljudi držati distancu kada to država dekretom zapovijedi, tako isto će onda i virus nestati ako država dekretom donese zakon o zabrani virusa. Što onda čekamo, zar ne bismo trebali probati i to?

Drugi zanimljiv trenutak je onaj kad je novinarka imala potrebu pokazati svoje razumijevanje ekonomije i općenito funkcioniranja društva. Pitala me što bih učinio na Plenkovićevom mjestu kad bi mi EU rekla da, ako ne uvedem mjere, neću dobiti njihov novac. Njeno pitanje je kako bi ljudi onda živjeli.

Morao sam joj doslovno objašnjavati da su ljudi u stanju raditi i pošteno zaraditi svoj novac ako im dopustite da rade. "A što će raditi?" Vlada s time ne bi trebala imati ništa. Ja imam trenutno najmanje 5 mogućnosti da zaradim novac. Ako ja, koji nisam pohađao nikakvu školu (i to smo, na njeno inzistiranje, utvrdili u emisiji) imam takve mogućnosti, zamislite tek koliko mogućnosti ima netko tko je završio neku srednju školu ili, nedajbože, faks. Nevjerojatno je da je ukazivanje na sposobnost ljudi da rade i privređuju postalo radikalna ideja koju mnogi još uvijek ne shvaćaju.

Ali, ne, izgleda da je bolje i logičnije zabraniti ljudima rad, učiniti ih ovisnima o državnoj milostinji, i onda žicati novac izvana (koji nije besplatan, koji će naša djeca vraćati). Ako je to jedino rješenje, onda to nije rješenje nego povećanje problema.

Mnogi očito ne razumiju da bi ljudi radili i privređivali i ako svima zabranite rad i privređivanje. Ne samo zbog zadovoljavanja vlastitih potreba i egzistencije, već i zato što je rad (a kod nekih i poduzetništvo) dio čovjekovog bića. Ljudi žele biti korisni drugim ljudima. I radit će u bilo kakvim uvjetima, dok god su psihički i fizički u stanju. Jedina je razlika to što bi u stanju zabrane rada ljudi radili "na crno" i ne bi plaćali državi poreze i doprinose. Dr. Srića bi se mogao jako neugodno iznenaditi kad sazna da bi bez legalnog rada u privatnom sektoru, na što on konstantno poziva, presušila državna blagajna pa ne bi bilo novca ni za platiti humaniste poput njega i harmonikaše u njegovoj bolnici.

Treći aspekt na koji bih ukazao iz ove emisije je već standardno popovanje s visine, dociranje i moraliziranje. Gospođa Tabaković Baksa je pokazala baš školski primjer svega lošeg u novinarstvu danas. Žali se što rade teretane "i svi u njima su bez maske, vidjela vlastitim očima!", a ona nije baš pravi primjer osobe koja bi mogla prozivati druge za nepridržavanje mjera. Jako su je uvrijedile 19-godišnjakinje koje se usred epidemije zabavljaju u ilegalnim klubovima, a ona sama se po društvenim mrežama hvali fotografijama na kojima, blago rečeno, krši mjere. Da želim zauzeti njenu visinsku moralnu poziciju, rekao bih da hladnokrvno ubija bake.

To nije jedan takav izolirani primjer, to je novinarstvo danas. Oni vlastitim ponašanjem u javnosti pokazuju da ni sami ne vjeruju u svemirske gluposti u koje se trude uvjeriti vas i onda se kasnije čude zbog tolikog broja nevjernika (oni ih vole nazivati "ravnozemljaši", "antivekseri" itd.). Ne pada im na pamet da je možda takvo njihovo moraliziranje dovelo do tolikog skepticizma u društvu, ne samo prema mjerama koje su nehumane i represivne, već i prema samom virusu. A to već onda može biti vrlo opasno.

Na kraju dana, ja sam iskreno na njihovoj strani. Dajte nam jače mjere, hoćemo lockdown, više represije, više zabrana, više ludih zapovijedi, dajte nam toga više! Jer što je više takvih ludosti, Liberal dobije više čitatelja i više će ljudi donirati našoj udruzi jer shvaćaju da smo još samo mi na njihovoj strani. Osim toga, ja osobno zarađujem prvenstveno od programiranja. Mogu raditi bilo gdje - u svojoj sobi, u gradskom parku, u šumi, na Antarktici - pa me nikakve mjere ne mogu zakačiti.

Kad želim zabavu, znam kako se mogu zabaviti jer, baš poput Hane, ni ja ne fermam nikakve mjere. Što je stroži lockdown, cijeli IT sektor ima više posla. Imam toliko posla trenutno da se ne stignem ni pošteno naspavati (vidjeli ste podočnjake na TV-u?). Meni je to ok jer sam radoholičar. Sve mi to ide na ruku. Dr. Srića i gospođa Tabaković Baksa možda nisu ni svjesni da rade za mene. Zato im želim sreću i da tako nastave.