Što se to događa s globalnom ljevicom? Zašto ljevica gubi svoja tradicionalna uporišta kao što su područje „Rust belta“ u SAD-u i središnja Engleska i zašto današnja ljevica sve manje i manje nalikuje onome što je povijesno označavalo lijevi politički spektar?

Razlozi su složeni i potrebne su ozbiljne politološke analize zbog čega se to događa, ali možemo se složiti da razlog dobrim dijelom leži u tome što ljevica već desetljećima gubi korak s brzinom ekonomskih promjena koje se događaju u uvjetima treće industrijske revolucije. Lijeve ideologije nisu uspjele dati zadovoljavajuće odgovore ni za Treću industrijsku revoluciju, a već postoje naznake Četvrte industrijske revolucije. Ukratko, ljevica kaska za ekonomskim promjenama započetima ranih 90-ih i uslijed nemogućnosti da se nose s tim promjenama su se sasvim okrenuli društvenim pitanjima.

Ali u tom okretanju društvenim pitanjima je ljevica počela gubiti samu sebe jer ih je dovela do apsurda i zbog toga što je to jedino političko područje na kojem može stvarati nešto „novo“ se našla pred zidom da je vrlo brzo ostala bez tema. Ulazi u apsurdne društvene teorije i politike. U tom šizofrenom kopanju po društvu je našla i savršenu filozofiju koja omogućuje da se društvene stvari analiziraju do beskonačnosti, filozofiju koja sama kaže da je stvarnost sasvim subjektivna stvar i može je se secirati do beskonačnosti jer objektivna stvarnost ne postoji, filozofiju postmodernizma.

Današnja ljevica je dosegla točku u kojoj najbolje dokazuje izreku da je put u pakao popločan dobrim namjerama jer je u tom opsesivnom, nesuvislom i šizofrenom prekopavanju društvenih tema došla do toga da društvene procese treba najstrože kontrolirati i usmjeravati, prisilno ili ne, a metode koje zagovaraju su počele nalikovati onima koje su koristili razni totalitarni režimi koji su htjeli ustrojiti društvo, istinu i povijest prema vlastitoj viziji. Današnja ljevica zagovara korištenje praksi koje se ne razlikuju od onih koje su koristili nacionalsocijalisti, staljinisti, maoisti i Crveni Khmeri.

Ne samo da zagovaraju takve politike, već su ih počeli i provoditi. Najnoviji primjer je serija britanske medijske kuće BBC naziva „Troja: Pad grada“ u kojoj Ahileja, glavnog protagonista epa Ilijada prema kojem je serija napravljena, igra crni glumac. U jednoj od prošlih BBC-jevih serija o Ratu ruža, ratu između aristokratskih kuća srednjovjekovne Engleske, jednu od kraljica igra crna glumica. Radi se o očitom krivom prikazivanju povijesti jer većina antičkih grka, pa tako ni autor Ilijade Homer, vjerojatno nisu nikada ni vidjeli osobu crne rase, a pogotovo srednjovjekovna Engelska nije imala crnačku aristokraciju.

Argument za crnog Ahileja može biti da Ilijada nije povijesno točni prikaz već fikcija tj. mitologija pisana u formi epa. Kao prvo, to je jako loše opravdanje za iskrivljavanje povijesnih predodžbi, ali još jači argument za osporavanje tog objašnjenja je to što u Ilijadi piše kako je Ahilej izgledao, tj. kako je Homer zamislio njegov izgled. Tako u Ilijadi uz ostale opise fizičkih karakteristika Ahileja piše: „(«ξανθῆς δὲ κόμης ἕλε Πηλεΐωνα» = "she (Athena) grabbed Achilles by his blonde hair"; Iliad, 1.197), u prijevodu „ona (Atena) je zgrabila Ahileja za njegovu plavu kosu“. Znači u samom epu piše kako bi Ahilej trebao izgledati, tj. kako ga je autor zamislio, i nema potrebe za drugačijim interpretacijama. Činjenicu da srednjovjekovna Engleska nije imala nijednog pripadnika feudalne aristokracije crne boje kože ne treba ni obrazlagati.

Totalitarni režimi su oduvijek voljeli krojiti svoju verziju povijesti i falsificirati povijesne dokumente, nebitno s koje strane političkog spektra. Nacionalsocijalisti su javno spaljivali nepoželjne knjige i zabranjivali „nepoželjnu umjetnost“, što danas ljevica zagovara i radi kada zabranjuje (u nekim situacijama i spaljuje) literarna djela za koja su procijenili da u njima postoje elementi rasizma i seksizma te kada traži zabranu slika koje smatraju opresivnima kao što su slike koje prikazuju gole žene. Staljinov režim je poznat po retuširanju slika i uklanjanju iz sjećanja i dokumenata osoba koje su postale nepoželjne, što današnja ljevica zagovara kada traži da se određene povijesne ličnosti izbace iz udžbenika jer nisu prihvatljive prema današnjim društvenim normama. Maoisti su pokrenuli „Kulturnu revoluciju“ u kojoj su pokušali uništiti sve poveznice Kine s prošlošću i religijom, u čemu su stradala brojna kulturna blaga nemjerljive vrijednosti.

Koncept brisanja povijesti je uveden još u doba Francuske revolucije, koja je bila primarno socijalistička a ne liberalna, u kojoj su revolucionarne vlasti pokušale uništiti sve tragove „ancient régime“ (drevnog režima) što je provođeno proglašavanjem novog kalendara, stavljanjem religije pod direktnu kontrolu državnih vlasti, progonom neistomišljenika i javnim pogubljivanjima onih koji nisu prihvaćali te promjene. Najočitiji primjer je masakr u pokrajini Vendeé gdje je se grupa rojalista pobunila protiv revolucionarnih vlasti u Parizu, a kao odmazdu je revolucionarnoj vojsci zapovijeđeno da provedu masakr svih stanovnika u pokrajini i provođenje vojne doktrine spaljene zemlje.

Šizofrenost današnje ljevice se očituje u tome što su prakse kao što je prikazivanje crnog Ahileja i crne srednjovjekovne engleske kraljice sasvim u suprotnosti s konceptom kulturne aproprijacije koju zagovara upravo ljevica. Nije to jedina kontradiktornost moderne ljevičarske ideologije, ali je najočitija. Dok zagovara zabranu nošenja odjevnih predmeta, frizura i korištenje riječi za koje smatraju da nisu dio „bjelačkog identiteta“ i koji navodno pripadaju „kulturnom nasljeđu manjina“, istodobno traži modernu demografsku zastupljenost manjina u povijesnim filmovima, bilo da se radilo o Drugom svjetskom ratu, antici ili srednjem vijeku. Dok kritizira činjenicu da su u nekim filmovima nastalima tijekom 20. stoljeća bijelci glumili bliskoistočne (iako se tehnički radi o istoj rasi), crnačke, azijske i latinoameričke likove, traže da povijesno i književno bijele likove glume pripadnici manjina.

Povijest nas uči da je svaki pokušaj prepravljanja i brisanja povijesti završio u velikim materijalnim razaranjima, ubojstvima, masakrima i ograničavanju osobnih sloboda. Povijest nije učiteljica života, ali je upozorenje na ono što su ljudi spremni učiniti pod određenim uvjetima. Izgubiti svijest o tom upozorenju znači izgubiti samokontrolu i otvara mogućnost da čovječanstvo radi iste pogreške kakve je radilo kroz prošlost. Naravno, kako povijest nije učiteljica, čovječanstvo stalno ponavlja iste pogreške. Ali povijest je ipak svojevrsni kontrolni mehanizam koji nam ne dopušta da odemo predaleko u svojim destruktivnim praksama. Još važnija zadaća povijesti je i da nam govori zašto nešto vjerujemo, zašto nešto činimo i kako smo došli do toga gdje jesmo, a to je objektivno povijesno najkulturnije, najmirnije i najbogatije povijesno razdoblje. Povijest nam pokazuje kako smo došli do trenutka kada se individualne i ekonomske slobode, ravnopravnost, vladavina prava, suživot i suradnja temelji civilizacije. Ali povijest treba ostati (koliko je to moguće) neokaljana manipulacijama i falsifikacijama, jer se u suprotnom ruše temelji današnjeg svijeta.

Odgovor ne probleme današnjice nije u uništavanju istine i umjetnom stvaranju društvene homogenosti, odgovor je u uvažavanju različitosti, suradnji između heterogenih skupina i povjerenju. Čovječanstvo treba biti ujedinjeno u različitosti a ne prisilno dekonstruirano u bezličnu homogenu juhu. Različito je lijepo, različito je produktivno, različito je inovativno.

Uništavanje istine i uvođenje relativizacije otvara Pandorinu kutiju i stvara plodno tlo za totalitarističke, ubilačke i neslobodne ideje. Samo je istina štit od uspona populističkih laži onih koji žele falsificirati povijest, biologiju, medicinu i ostale znanosti i samo istina može biti put društvenog i ekonomskog razvoja. Povijesni revizionizam koji danas provodi ljevica prijeti da sruši same temelje civiliziranog društva.