Jedno od glavnih kulturno-političkih pitanja u svijetu već godinama je ravnopravnost braka. Jedno od onih pitanja na kojima se lome koplja u parlamentima, na uličnim prosvjedima, referendumima diljem zemaljske kugle. Koliko god se nekima pitanje ravnopravnosti braka činilo jednostavno (kao što je meni bilo dok nisam malo bliže upoznao konzervativne argumente), ono je daleko od jednostavnog.

A bilo bi jednostavno da ga nismo zakomplicirali uvođenjem države i zakona koji reguliraju odnos među ljudima.

Što je brak?

Brak nema isto značenje svakoj osobi. Onima konzervativnog svjetonazora brak može biti samo zajednica između muškarca i žene, on je osnova obitelji, a obitelj je osnova društva, sveti gral koji definira naš način života i u koji se ne smije dirati. Dakle, otpor legalizaciji gay braka nije toliko motiviran mržnjom prema LGBT osobama (većina protivnika bračne ravnopravnosti nema ništa protiv gayeva, to je sigurno), već tom željom da se sačuva ono tradicionalno značenje braka i obitelji.

Za one liberalnijeg svjetonazora, poput mene, brak može biti bilo kakva zajednica odraslih osoba koje se odluče na partnerski (zajednički) život. Što se mene tiče, brak bi trebao moći sklopiti bilo tko bilo s kim, može čak i više od dvije osobe, svejedno, dok god su sve osobe u tom braku odrasle i dok nijedna nije prisiljena u njemu biti.

Gdje je nastao problem?

Onog trenutka kad smo odlučili zakonom regulirati bračnu zajednicu, morali smo je pravno definirati. I tu je taj glavni problem. Ako je definiramo prema volji konzervativaca, onda nema bračne ravnopravnosti jer istospolni parovi nemaju jednaka zakonska prava poput heteroseksualnih parova. Dakle, imamo situaciju (kao sada u Hrvatskoj) da je određena skupina de facto diskriminirana zakonski. To nije dobro ni za koga jer sumnjam da itko od nas želi živjeti u zemlji u kojoj ne vrijedi vladavina prava - zakoni jednaki za sve.

Međutim, kad bismo legalizirali gay brak, odnosno promijenili njegovu zakonsku definiciju, to bi značilo mijenjanje izvornog značenja nečega što je za većinu stup društva naše civilizacije. Nikada nije dobro donositi zakone koji nisu u skladu s moralom većine u pojedinom društvu. To je odlika tirana.

Koje bi onda rješenje zadovoljilo svakoga?

Jednostavno, vratiti brak građanima. Brak je privatna stvar svakog pojedinca, država ne bi trebala imati ništa s njim. Dakle, ja bih ukinuo Obiteljski zakon. Neka se svatko vjenča za koga želi i kako želi.

Tako bi se postigla ravnopravnost pred zakonom, a nikome se ne bi nametala državna definicija braka. Ljudi bi i dalje imali svatove, bračne ceremonije, u crkvi ili negdje drugdje, samo bez državnog matičara. Oni koji žele osigurati prava i obaveze potpisali bi bračni ugovor baš poput bilo kojeg drugog ugovora koji dvije privatne strane potpisuju kad dogovaraju neki poslovni ili drugi odnos. U taj ugovor bi supružnici unijeli međusobna prava i obaveze te kome će što pripasti ukoliko jedna strana odluči raskinuti ugovor. I onda, u slučaju raskida ugovora (braka), nadležan je Zakon o obveznim odnosima.

Naravno, što će staviti u taj bračni ugovor potpuna je slobodna volja supružnika. Ako ne žele, ne moraju ga ni potpisati, ali u tom slučaju ne mogu ništa ni očekivati po njegovom raskidu.

Neki bi svejedno htjeli imati taj svečani trenutak kod matičara, zato bi se moglo potpisivanje ugovora, za one koji žele, organizirati kod privatnih matičara. Dakle, otvorili bi se novi biznisi, što je opet dobro.

Pitat ćete se, a što onda s poreznim olakšicama (zbog kojih se neki čak i vjenčaju)...Pa ništa, porezne olakšice bismo trebali imati svi.

Izbacivanje države iz braka donijelo bi mir među ljudima, ali postoje neke stvari, kompromisi koje bi obje strane trebale prihvatiti.

Što konzervativci moraju prihvatiti?

Izvor konzervatizma je u "maloj" državi, dakle u državi koja pušta ljude da žive svoj život. Zato bi ideja izbacivanja države iz braka i vraćanja braka narodu trebala biti dobro prihvaćena kod pravih konzervativaca.

Homoseksualci postoje i ne možete ih "istrijebiti" niti izliječiti (ovo sad pišem onim okorijelim desničarima koji nikako da shvate). Nitko ne može birati prema kome će gajiti osjećaje. Vi ih ne morate voljeti, možete ih mrziti (sve je OK dok nema nasilja), ne morate se s njima družiti, ali oni su tu - među nama!

Bit će i homoseksualnih brakova, a možda se dogodi i brak više od dvije osobe. To nećete moći zabraniti, ali pozitivno je da ih vi nećete morati priznavati. Zakon vas neće prisiljavati da to nazivate brakom pa ćete i dalje imati svoj, pravi brak, a njihovu zajednicu ćete nazivati nekako drukčije - kako god poželite!

Što ljevičari moraju prihvatiti?

Država nije rješenje svakog problema. Čak dapače, država je većinom izvor problema. Ljevičari se trebaju riješiti kompleksa države dadilje koja se brine za građane. Bez države brak je još bolji.

Ljevičari se trebaju riješiti kompleksa da se groze privatizacije. Privatizacija braka znači brak njegovim akterima, supružnicima, a ne državi.

Brak je nekoć bio privatna stvar

Ovo je rješenje zapravo prirodno, iskonski ljudsko. Prije državnih regulacija ljudi su svejedno živjeli u braku i imali obitelji. Treba li nam stvarno papir i državna dozvola za naše privatne odnose? Možda sam ja lud, ali stvarno ne mogu naći nijedan razuman razlog zašto imamo zakon koji regulira brak. Ako ga vi znate, slobodno upišite u komentar...