Javnost je šokirala reakcija premijera Andreja Plenkovića na optužbe za veleizdaju od strane Mosta, točnije saborskog zastupnika Nikole Grmoje. Naizgled ugledni diplomat pokazao je svoju slabu točku neugodnim obračunom u pauzi sjednice.

Plenković dolazi iz stranke koja je uspješno pod krinkom domoljublja rasprodala sve nacionalne vrijednosti. Služili su se emocijama građana prikrivajući kriminalne radnje, mito i korupciju, izručivanje generala, neprocesuiranje zločina te brojne druge afere. Stranka je kod svog biračkog tijela za sve to optužila standardne neprijatelje ovog naroda i vrlo uspješno sve svoje kritičare nazivala nacionalnim izdajnicima, sve dok vlast nije preuzeo čovjek koji nije profil kakav desnica priželjkuje. Protiv njega se okrenulo vlastito biračko tijelo, kao i poneki visoki dužnosnici same stranke. Simbolično iz stranke je zbog neslaganja s politikom izašla i unuka njezinog utemeljitelja Franje Tuđmana.

Za ovakve reakcije narod bi rekao: "Kasno Marko na Kosovo stiže", jer ova vlast čak i nije odgovorna za većinu problema ovog društva. Triježnjenje od idealizma koje je služilo za osobnu materijalnu korist političara i onih njima bliskih zakasnilo je koje desetljeće. Lošom gospodarskom situacijom i gubitkom nacionalnih vrijednosti Plenković je ostao bez mogućnosti obmane kakvu je Ivo Sanader imao svojevremeno.

Staloženom diplomatu to nije odgovaralo pa je odlučio pod svaku cijenu zavarati javnost. Očigledni primjer medijske i državničke manipulacije je lažiranje broja okupljenih na prosvjedu protiv Istanbulske konvencije. Javnost su najviše zasmetali dvostruki kriteriji u pogledu nacionalnih pitanja. Hrvatska demokratska zajednica širi domoljublje, ali pritom ne reagira na skandalozne izjave Milakovića, Vulina, Dačića i ostalih koji vrijeđaju sam nastanak Lijepe naše. Dapače, Plenković dijeli njihova stajališta te se ispričava agresorima za rat i sklanja spomenik hrvatskim borcima, a zločine nad hrvatskim civilima naziva nekim tamo sukobima.

Ne propušta vlastitu zemlju optuživati za fašizam kada se pojave užasni natpisi poput onog mladog Đakića, ali ne reagira na prijetnje Srba za vrijeme pravoslavnog domjenka niti zahtijeva od Milorada Pupovca da se ogradi od skandaloznih izjava Aleksandra Vučića o nastanku hrvatske države. Ovakva politika donosi frustracije kod većine građana neovisno o svjetonazoru, a očito i sam premijer postaje sve nervozniji kada je u pitanju budućnost stranke i njegova potpora.

U ono što ga zabrinjava direktno je pogodio Nikola Grmoja kada je otkrio nemoć vanjske politike kada su pregovori Srbije za članstvo u Europsku uniju u pitanju, što svakako može dodatno narušiti ugled stranke. Mostovi članovi odaju dojam brige za probleme građana, ali i nadasve političko poštenje i nepotkupljivost. Stranka je to kojoj se teško može pronaći afera, barem ne u razmjeru kakve su česte u vladajućoj. S oporbom koju je dosad imao HDZ, bila im je zajamčena vlast, osim u slučaju da pretjeraju s organiziranim kriminalom i nakratko dovedu SDP u vodstvo.

Reakcija premijera pokazala je svjesnost da se birači više neće moći zavarati kao devedesetih, ali i očiti strah od pojave nove snage u Saboru i njegovih odgovornih zastupnika. S druge strane Most je imao veliku priliku koju nisu iskoristili. Mostovci su prikupili nezadovoljne ljude kao treća snaga i onda se nakratko pogubili s osvojenim mandatima u Saboru. Koalirali su s HDZ-om nazivajući koaliciju suradnjom. Na krhotini desnice mogli su apsolutno preuzeti njihovo biračko tijelo, ali su htjeli u isto vrijeme i koketirati s liberalizmom. Iako su vidljivi očiti desničarski stavovi kod mnogih zastupnika, odbili su se tako deklarirati. Sudjelovanjem u lex Agrokoru i brojim drugim aktivnostima, opet su sami sebi pružili šamar kada je liberalizam u pitanju.

Zbunjenost ove stranke i nejasno definiranje smjera u kojem žele voditi zemlju nisu doveli do preuzimanja vlasti za koje su na početku imali ogroman potencijal. Ipak, Miro Bulj je pridobio desno biračko tijelo upitom o srpskoj Glini, a sada je prozivka Grmoje za veleizdaju dodatno popularizirala stranku kod onog dijela javnosti koje je još davno Kolinda Grabar Kitarović nazvala marginalnom skupinom ili orjunašima. Ako nastave u tom smjeru, možda ih dio dosadašnjeg HDZ-ovog biračkog tijela i ostatak desnice prepoznaju kao ozbiljnu političku snagu, ali u tom slučaju će se morati oprostiti od simpatija ljevice i liberala. Svejedno, Most je u ovom trenutku jedina ozbiljna oporba HDZ-u.

Ova vlast tone sve dublje, a to će pokušati prikriti još većom kontrolom medija i uvođenjem zakona koji će spriječiti slobodu govora. Na desnici slijedi politička borba između stranke koja trenutno živi isključivo na emocijama iz vremena stvaranja naše države i vrlo potencijalne stranke koja se boji definirati u mnogim stajalištima i pogledima, ali ponekad ubode bit problema i daje nadu u promjene.