Nedavno je izmijenjen Zakon o ograničavanju upotrebe duhanskih proizvoda. Nove izmjene Zakona su donesene velikim dijelom zbog pritiska EU i premda je većina izmjena pozitivna, dvije su problematične s aspekta osobnih sloboda i prava na izbor - otvoreno pokušavaju manipulirati i usmjeravati ljude na one osobne odluke koje je odredio centralni državni planer. Ali, najviše od svega je problem u konzistentnosti i nejednakom tretmanu različitih potencijalno štetnih supstanci ili onih čija pretjerana konzumacija dovodi do ozbiljnih zdravstvenih problema.

Hitler prvi državnik koji je pokušao zabraniti pušenje

Spomenimo povijesni kontekst državnih kampanja protiv pušenja. Prva javna državna kampanja protiv pušenja je pokrenuta u nacističkoj Njemačkoj još tijekom 1930-ih. I prije su u Njemačkoj i drugim državama postojale inicijative i javne kampanje protiv pušenja, ali nikada nisu bile potpomognute državnim organima. S klasično liberalne pozicije, u tome da se određeni broj ljudi ujedini u kampanji da bi dokazali štetnost pušenja nema nikakvog problema sve dok ta kampanja nije nasilna i ne prisiljava pojedince da mijenjaju svoje navike. Međutim, kada to čini država, postavlja se pitanje o intenzitetu i vrsti te kampanje jer svaka državna akcija sadrži opasnost od prerastanja u autoritativno ukidanje osobnih sloboda u ime „poželjnog ponašanja“.
 
Adolf Hitler je smatrao da je pušenje „dekadentno“ i „bijes Crvenog Čovjeka (sjevernoamerički Indijanci) protiv Bijelog Čovjeka, osveta za alkohol“, iako je i sam u ranim godinama života bio teški pušač. Čak je pokušavao i sasvim zabraniti pušenje u vojsci, ali vojno vodstvo se protivilo tome kao i sami vojnici. Duhan ima umirujući efekt kroz razne biološke nuspojave, kao npr. snižavanje tlaka i u stresnim situacijama kao što je rat sigurno pomaže u smirivanju i samokontroli vojnika. Paradoksalno, dok je Hitler zagovarao zabranu pušenja u vojsci, istodobno je i zagovarao da se vojnicima daju druge psihoaktivne supstance koje bi koristili za smirenje ili trenutačno poboljšanje fizičkih funkcija, kao npr. heroin.
 
Nacional-socijalizam vs. liberalizam

S aspekta nacional-socijalističke ideologije, koja je kolektiv uzdizala iznad pojedinca te jedinu vrijednost u individui gledala kroz njegov doprinos kolektivu, antipušačke kampanje imaju savršenog smisla. Ako je kolektiv stavljen iznad individue, a individua postoji samo kroz svoju službu kolektivu, tada sama individua ne postoji, već je ona dio kolektivnog nadorganizma. Stoga individua nema pravo raspolagati svojim tijelom kako želi jer to nije individualno tijelo, nego dio kolektiva, i samo kolektiv ima pravo određivati kako bi se to tijelo trebalo ponašati i prema njemu odnositi. Kolektiv je narod, a država i državno vodstvo su glava tog kolektiva pa samo oni imaju pravo upravljati društvenim, kulturnim, moralnim, psihičkim i fizičkim aspektima kolektiva, a kako je individua ništa više od pukog dijela kolektiva, i aspektima pojedine osobe, tj. pojedinac nema osobna prava i sasvim je pod kontrolom države.

Klasični liberalizam na društvo, kolektiv, gleda kao na skup individua koje svojim slobodnim osobnim odlukama stvaraju društvene, kulturne, moralne, psihičke i fizičke aspekte društva, ali pojedinac uvijek ima pravo na vlastitu osobnu slobodu. Ukratko, u liberalizmu pojedinci stvaraju društvo, u nacionalsocijalizmu (kao i komunizmu, socijalizmu, teokraciji itd.) država stvara društvo, a pojedinac praktički ne postoji. Stoga nije nimalo iznenađujuće da su prve državne antipušačke kampanje počele u Trećem Reich-u jer tijelo osobe nije bilo njeno tijelo, već samo vlasništvo države, a pušenje kao aktivnost koja ima štetne posljedice na zdravlje je u principu uništavalo državnu imovinu. Nama je to danas možda bizarna ideja, ali je ona u samoj suštini totalitarističkih kolektivističkih ideologija.

Moralno upitna ideja

Vratimo se ipak u sadašnjost. Sama ideja da država diktira da određeni proizvod bude označen slikama i riječima kojima je jedina svrha manipulacija i da se proizvođači na to zakonski prisile pod prijetnjom državnog represivnog aparata, je moralno upitna.
 
Nemojmo miješati kruške i jabuke, ovdje se ne radi o tome da određena toksična ili zapaljiva supstanca bude označena kao takva s obaveznim upozorenjem na kutiji, ovdje se radi o tome da se zakonski određuju sredstva manipulacije koja moraju biti stavljena na određene proizvode da bi se postiglo određeno ponašanje.

Da budem savršeno jasan: pušenje je jako štetno za zdravlje i zbog posljedica pušenja godišnje umiru na milijune ljudi, ali ovime se otvara pandorina kutija.
 
Pušenje nije jedina aktivnost, ili loša navika, koja je vrlo štetna za zdravlje. Alkohol je također iznimno štetan, i ne samo fizički već i psihički, te uz vrlo negativne zdravstvene posljedice ostavlja i vrlo negativne društvene i psihološke posljedice, a istraživanja pokazuju da je jedan od glavnih pokretača zločina. Zašto onda, upotrebom iste argumentacije koja se koristi za pušenje, na svakoj boci pive ne stoji velika slika negativnih posljedica alkohola, kao slika ciroze jetre ili scena ubojstva kojemu je kumovao alkohol? Koristimo li istu argumentaciju, prije bi trebali takve prizore staviti na boce alkoholnih pića nego na duhanske proizvode, jer alkohol osim fizičkih ima i direktne negativne društvene posljedice. Statistike o nasilnim zločinima pokazuju da je gotovo pola potaknuto alkoholom, a oko 40 % seksualnih nasrtaja počinjavaju ljudi pod utjecajem alkohola.

Zašto ne postoji zakon koji bi određivao da svaka boca pive ima sliku s stravičnim posljedicama alkohola i statističkim podatkom o utjecaju alkohola na zločin?

Tko želi živjeti u takvom svijetu?

Ne moramo stati kod alkohola. Koristimo li istu argumentaciju, i fast food te sve vrste gaziranih pića bi trebali imati isti tip oznaka. Odavno se govori o epidemiji pretilosti, a uz nedostatak fizičke aktivnosti jedini uzrok je prevelik unos kalorija, posebice šećera i ugljikohidrata. Gazirana pića i „voćni“ sokovi puni su šećera, a dokazano je da je šećer jedan od glavnih uzročnika pretilosti i time raznih bolesti kao što su dijabetes i krvožilne bolesti. Isto vrijedi i za slastičarske proizvode.

Brza hrana je prepuna soli, šećera, masti i drugih štetnih sastojaka te kao takva predstavlja ogroman rizik za zdravlje. Jedna od većih opasnosti za zdravlje dolazi i iz pekarskih proizvoda, koji sadrže ogromne količine soli da bi se poboljšao okus, a prevelik unos soli u organizam je katastrofalan za zdravlje.
 
Zamislite svijet u kojem ujutro kupujete kruh, a na njemu slika nekrotičnog stopala prouzrokovanog dijabetesom. Zaželite se slatkoga, odete u slastičarnicu, a svaki proizvod oblijepljen slikama začepljenih arterija, otvorenog prsnog koša s porukom o tome koliko je srčani udar opasan itd. Odete u trgovinu za Uskrs svom djetetu kupiti čokoladnog zeku sa slikom inzulinske injekcije na poleđini. Iza večernjeg izlaska, u kojem ste popili malo previše piva sa slikom ciroze jetre, svraćate do fast fooda na hamburger omotan u foliju sa slikom otvorene rane koja ne zarasta zbog dijabetesa. Je li to svijet u kojem želite živjeti? A to je samo mali dio aktivnosti i proizvoda koji su potencijalno štetni te postoji opravdanje za „tjeranje straha u kosti“.
 
Tržište je već našlo rješenje

Ipak, kao i u mnogim drugim situacijama, od loših ideja državnog birokratskog aparata koji teži tome da sve stavi pod svoju kontrolu, u pomoć stiže privatna inicijativa, domišljatost i tržišne sile.
 
Prvi zakon tržišta kaže da gdje postoji potražnja, tu postoji i ponuda. Ako država svojim propisima stvori zakone koji će stvoriti novi problem (većinom je to slučaj), u ovom slučaju odbojne slike na duhanskim proizvodima, time stvara i potražnju za rješenjem toga problema, a tu će tržište popuniti samo sebe i stvoriti ponudu takvih rješenja.

Nije prošlo ni nekoliko tjedana od izmjene Zakona do raznoraznih rješenja do kojih su došli pojedinci kojima je smetao problem te se već stvorilo i malo tržište raznih načina za prikrivanje nepoželjnih, silom nametnutih slika.

Jedna prodavačica je u cijeloj situaciji pronašla način i da se okoristi novim Zakonom te je kupcima duhanskih proizvoda nudila ljepljive sličice za prikrivanje slika na pakiranjima. Time je i povećala svoj promet i prihode. Razmislite malo o tome i divite se snazi ljudske domišljatosti i slobodnotržišnih zakonitosti, jedna prodavačica je pronašla način da nadmudri sve domaće i europske birokrate koji su potrošili sate i sate na osmišljavanje ovog rješenja.

Potrošači su se snalazili i sami pa je prodaja tabakeri (metalnih kutijica za držanje duhana) jako porasla, a ljudi sami izrađuju uloške u kojem drže duhan. Neki čak i prodaju takve kutijice onima koji nemaju vremena ili vještine da ih naprave sami. Stvorio se jedan sasvim novi mali tržišni segment.

Tržište, ljudska domišljatost, sloboda duha i ljudska suradnja uvijek pobjeđuju loše državne propise i zakone kojima ograničavaju tržišne i individualne slobode. U toj situaciji, državna birokracija opet pokušava naći novi odgovor na prilagodbu tržišta, ali ona uvijek kasni za tržištem jer je tržište slobodnije i puno prilagodljivije od države. Tužna stvar je u tome što su slobodni pojedinci prisiljeni plaćati velike poreze državi da bi se državni birokrati i uhljebi bavili time kako ograničiti slobode istih ljudi kojih ih financiraju, od kojih žive i kojima bi trebali biti zahvalni te raditi u njihovom interesu, a ne protiv.