Na posljednjoj sjednici Vlade u 2025. godini donesena je nova uredba o povećanju trošarina na duhanske prerađevine i srodne proizvode, koja je stupila na snagu 1. siječnja. Iako je uredba formalno već na snazi, cijene cigareta zasad se nisu promijenile. Kako je priopćila Carinska uprava, proizvođači i distributeri mogu prijaviti nove maloprodajne cijene u razdoblju od 2. do 5. siječnja, a povećane cijene vrijedit će od 6. siječnja.

Prema novoj uredbi, specifična trošarina na 1.000 cigareta iznosit će 59,10 eura, proporcionalna 34 posto od maloprodajne cijene, dok je minimalna trošarina određena na 130,60 eura za 1.000 komada. Trošarine rastu i na sitno rezani duhan, ostali duhan za pušenje, cigare, cigarilose, grijane duhanske proizvode, nove duhanske proizvode te e-tekućine za elektroničke cigarete.

Iz Ministarstva financija najavljuju da će prosječna kutija cigareta poskupjeti za oko 20 centi, a da bi ovo povećanje trebalo donijeti dodatnih 129,1 milijun eura prihoda državnom proračunu u 2026. godini.

Ekonomsko-politička dilema

Iza tih brojki krije se važna ekonomska i politička dilema. Trošarine na duhan nisu neutralan porez, nego instrument kojim država izravno pokušava oblikovati ponašanje građana. U liberalnoj ekonomskoj teoriji porezi bi trebali služiti prvenstveno prikupljanju prihoda, a ne "kažnjavanju" određenih potrošačkih izbora. Povećanjem trošarina država svjesno dodatno narušava tržišne cijene i suverenitet potrošača, uvodeći paternalistički pristup pod krinkom zdravstvene politike.

Nema dvojbe da je duhan štetan za ljudsko zdravlje, ali problem je u tome što je potražnja za duhanskim proizvodima relativno neelastična. Mnogi pušači neće prestati pušiti, nego će jednostavno plaćati više. To znači da trošarine funkcioniraju kao regresivan porez koji relativno jače pogađa građane s nižim primanjima. Dugoročno, visoke trošarine potiču i razvoj sivog tržišta, prekogranične kupnje i krivotvorenih proizvoda, čime se urušava legalno tržište i smanjuje porezna baza.

Državna blagajna ovisi o lošim zdravstvenim navikama građana

Država tako kratkoročno dobiva stabilan izvor prihoda, ali dugoročno ulazi u paradoksalnu poziciju: fiskalno postaje ovisna o tome da građani nastave pušiti. Time se zdravstveni argument i fiskalna realnost počinju sudarati. Trošarine se pretvaraju u trajni alat proračunskog krpanja, a ne u privremenu mjeru javnog zdravlja.

Time se stvara opasan presedan: jednom kad se prihvati da je dopušteno “kažnjavati” legalnu potrošnju radi punjenja proračuna, granica između porezne politike i društvenog inženjeringa prestaje biti jasna, a cijenu te nejasne granice dugoročno plaćaju i tržište i povjerenje građana u državu.